Obnove nekolicine ključnih slovenskih arhitektonskih djela posljednjih godina ukazuju na izvjesno karakteristično stanje suvremenog društva. Stanje u kojem često ostaje nedorečeno pitanje vrednovanja onih elementa kolektivnog sjećanja, koji predstavljaju temelj društvenog identiteta, kulture, prepoznatljivosti i samosvijesti. Pitanje, na koje bi trebale odgovoriti odgovorne institucije, jest koji su kulturni spomenici 20. stoljeća od takve vrijednosti da ih treba očuvati u originalnom stanju, a s druge strane trebalo bi odrediti i takva djela kojima se može osigurati opstojnost tek radikalnijom obnovom, odnosno očuvanjem nekih od njihovih značajnih kvaliteta. Dakle, u kojim je slučajevima od potrebe filološka, a u kojima aktivna obnova? Bitna razlika tih dvaju pristupa leži prije svega u tome da se prvi temelji na izrazito znanstvenim postupcima, dočim je drugi kreativan, autorski i kao takav podložan subjektivnom prosuđivanju. Stoga se za tu vrstu rješenja obično raspisuju arhitektonski natječaji, odnosno povjeravaju se afirmiranim arhitektima. No, kako je moguće u jednom društvu, u kojem je bitan interes pojedinca, oblikovati kriterije za odluke koje se odnose na javnu korist?