Kućni prag ne mora biti granica

arhitekti ARTEC Architekten - Bettina Götz, Richard Manahl
projekt Višestambeni objekt Tokiostrasse, Beč, Austrija
napisala Vera Grimmer

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Od kraja 19. stoljeća stanovanje postaje jednim od najvažnijih društvenih pitanja, a stanogradnja oruđe društvenih promjena. Za arhitekte herojskog doba moderne baš je stambena kuća, i to obiteljska kuća predstavljala laboratorij za istraživanje novih arhitektonskih metoda, pri čemu su se takva iskustva prenosila i u kolektivnu stanogradnju. Angažirana suvremena stanogradnja nastoji se prilagoditi, odnosno zadovoljiti, raznorodne nove životne forme, što se odnosi kako na mogućnosti rada, tako i na oblikovanje životnih zajednica. Takva zadaća vrlo je kompleksna jer bi kvalitetni stambeni kompleks trebao preuzeti i ulogu generatora urbanosti kao i zajedništva svojih stanara, a sve to još treba smjestiti u mogući ekonomski okvir. No, upravo će stambena arhitektura biti pokazatelj socijalne osjetljivosti i humanog angažmana svojih autora, onkraj svakog senzacionalizma i samopredstavljanja.

 

ARTEC arhitekti, Bettina Götz i Richard Manahl, intenzivno su se od samog početka zajedničkog rada bavili stambenom problematikom, pri čemu u njihovu opusu možemo naći radikalno individualizirani ‘Prostor Zita Kern’ (Oris broj 1), kao i stambeni blok velike gustoće u bečkoj Laxenburgerstrasse (Oris broj 12). Metode i strategiju upotrijebljene u Laxenburgerstrasse razvijali su dalje i usavršili u svojem novom stambenom projektu Tokiostrasse u jednom ‘vanjskom’ bečkom okrugu preko Dunava – području koje posjeduje potencijal proširenja grada.

 

Te se metode tiču vrlo bitnih parametara koji će odrediti kvalitetu stanovanja, ali i kvalitetu okoliša. Na parceli s tri strane okruženoj ulicama, a tek prema istoku vezanoj uz također novu rubnu izgradnju, arhitekti su na takav način komponirali i strukturirali pojedine traktove da je nastalo samostalno susjedstvo koje međutim ostvaruje i vrlo suptilnu interakciju s javnim prostorom. Svaka i najmanja pojedinost podupire cjelinu, ali je o njoj i ovisna, tako da nastaje gradsko tkivo kojim arhitekti žele spojiti naizgled nespojivo: gustu gradsku izgradnju i individualno obiteljsko stanovanje. Riječ je, dakle, o individualizaciji kolektivnog stanovanja, ali dakako i o još mnogo čemu drugome.

 

Gradacije prostora od javnog, preko polujavnog do privatnog egzemplarno se pokazuju u zapadnom traktu orijentiranom prema Tokiostrasse, lokalnoj prometnici sa širokim, središnjim zelenim pojasom. Transparentna ulazna zona s opnom od rastegnutog lima, teksture koja istodobno odvaja i spaja, povučena je toliko da širina arkade omogućuje javna događanja u zaštićenoj arkadi – primjerice samoorganizirane ‘buvljake’ ili manje ‘kvartovske fešte’ u Beču vrlo uobičajene. Kao filter između javnog prostora ulice i intimne zone stanova, postavljena je struktura dvokatnih lođa izmaknutih u horizontalnom i vertikalnom smislu. One djeluju poput divovskih saća preko kojih je još razapeta ‘paukova mreža’ metalnoga prostornog ornamenta. Veoma ekspresivna fasadna struktura, koja asocira prvotna organska staništa, iznenađujuća je novina unutar opusa ARTEC arhitekata. Kao referencu za dvokatne lođe koje kompenziraju manju visinu stanova, arhitekti navode stambenu zgradu Nid d´abeille (saće) u Casablanci, arhitekata Candilisa i Woodsa iz 1952. godine.

 

Jedino stanovi orijentirani prema Tokiostrasse odgovaraju donekle tipologiji višestambene zgrade, dok svi drugi predstavljaju modele individualnog stanovanja u zelenilu. Ta individualizacija unutar zgusnute (pri)gradske izgradnje postignuta je vertikalnim slaganjem četiriju različitih tipova: loftova s privatnim vrtom u prizemlju, dupleksa s atrijem, kuća u nizu i ‘vrtnih paviljona’ na vrhu kuće. Bez obzira nalaze li se stanovi na razini dvorišta ili na petome katu, pripada im zelena površina koju je moguće individualno obraditi, a svi su prijelazi u vanjske prostore lođa ili terasa bez razlike u razini. Nadalje, prostorna raskoš sa slobodnostojećim stubama i galerijama, ostakljenja od poda do stropa, direktno osvjetljenje sporednih prostorija - sve te kvalitete stanovanja u obiteljskoj kući nalazimo u ovoj višestambenoj zgradi, još k tome u poticanoj stanogradnji.

 

Zahvaljujući intenzivnoj suradnji arhitekata i angažiranog statičara (A. Harrer), vrlo ekonomično dimenzionirana konstrukcija prolazi bez nadvoja, vidljivih greda i slično. Uglavnom je riječ o dvokatnim zidnim nosačima raspona 6,30 metara. Budući da u poticanoj stanogradnji kvadratura stana ima stroge granice, arhitekti su intenzivno istraživali svaku mogućnost za postizanje prostorne velikodušnosti koju vide kao osnovu dostojnog stanovanja. Osobito je u tom pogledu preciznost bila potrebna kod tipa ‘vrtnih paviljona’ na vrhu zgrade, gdje je pri širini od tri metra ipak postignut razuman uporabni komfor. Baš ti ‘paviljoni’ indikatori su za metode rada arhitekata. Njihova izmaknutost i konično sužavanje daju izvjesnu ludističku kvalitetu, inače gotovo oporom kompleksu, a kako svaka odluka ovdje ima barem dva značenja, omogućuju još više osvjetljenja i osunčanja u unutrašnjosti bloka. Potrebi za optimalnim osunčanjem i osvjetljenjem relativno dubokih tlocrta, kao i za zaštitu privatnosti, odgovara plastična modelacija građevnog korpusa kao i lociranje otvora, zapravo ostakljenih ploha.

 

Stanovanje kao društvena i kulturna, dijelom privatna, dijelom javna praksa (prema Werneru Sewingu) velika je tema ovoga stambenog susjedstva, a pokazuje se prije svega u komunikacijskim zonama. Vertikalno posložene unutarnje ulice, izmaknuti mostovi, polutransparentne platforme – sve bi to u krovnim ostakljenjem dobro osvijetljenom prostoru trebalo pružiti mogućnosti susreta i komunikacije. Motivacija za stvaranje tih jedinstvenih piranesijevskih prostora (bez piranesijevske tjeskobe) je čežnja i težnja arhitekata za stvaranjem zajedništva. Za vrijeme posjeta zgradi činilo se da ta težnja ima šansi za realizaciju: mlade majke u razgovoru, djeca koja pred vratima stana spremaju svoje igračke i bicikle, tegle s ružmarinom i bosiljkom na dovoljno širokim pristupnim mostićima, ali djelomično i klupe kao što ih i nalazimo u otočkim kalama, ili ispred kuća u gradišćanskim (burgenlandskim) selima. Tek prostor za zajedničke aktivnosti stanara bio je još nedirnut u estetici svojega jedinstvenog tamnonarančastog naličja. Boja – sunčano žuta za komunikacijske prostore i jarko crvena za stubišta – efektno je sredstvo za stvaranje atmosfere koje ništa ne stoji, pa ga ARTEC arhitekti često koriste.

 

 

Centralni komunikacijski prostor – unutarnje dvorište koje ima širinu prosječne bečke gradske ulice – omogućuje dovoljnu distancu između istočnog i zapadnog trakta, dok južni i sjeverni, tek dvokatni traktovi, svojim slobodnim prizemljem omogućuju propusnost čitavog kompleksa prema javnom prostoru. Kako dvorište nije ništa drugo do ozelenjeni krov garaže, arhitekti su i ovdje nepogodu pretvorili u prednost. Naime, šahtovi za zračenje garaže služe kao reducirani vrtni mobilijar i određuju kompoziciju čitavog vrta.

 

U bečkoj socijalnoj stanogradnji (primjerice kod stambenih objekata arhitekta H. Glücka iz 70-tih i 80-tih godina), dokazani generator komunikacija – bazen na krovu ovdje je još upotpunjen prostranom livadom s pogledom na udaljeni grad i vinogradima obrasle obronke Bečke šume.

 

U povodu objekta Tokiostrasse mogle bi se elaborirati još mnoge teme: o iskrenosti i izravnosti tretmana materijala i konstrukcije, o rigidnosti detalja svedenih na najpotrebnije, o nespremnosti skrivanju ili uljepšavanju, o nevjerojatnom spajanju suprotnosti bez rezova i povreda. No, na kraju čini se važnim naglasiti precizan rad arhitekata na ostvarenju takvih stanova koji će najvjerojatnije svojim korisnicima dati mogućnosti užitka u stanovanju i povezanosti s drugima oko sebe.