Četvrt klupskog ugođaja

napisao Velimir Cindrić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Gentleman kupuje šešire u Locksu, cipele u Lobbsu, cigare u Foxu, a sir kod Paxtona & Whitfielda, rekao je jednom prigodom Winston Churchill, nabrajajući tako trgovine koje su udaljene samo par minuta jedna od druge. Dakako, nimalo slučajno, jer se sve spomenute nalaze u dvije ulice londonske četvrti St. James, četvrti koja u sebi dobrim dijelom čuva tragove prošlih stoljeća, kada je okružena kraljevskim rezidencijama, domovima plemenitaša i pripadnika višega društva, čuvenim hotelom Ritz te klubovima za gospodu, služila kao poligon za kupovinu, zabavu i dokoličarenje. Ujedno, St. James je i mjesto gdje su stjecana i gubljena bogatstva aristokrata, gdje su Lady Caroline Lamb i Lord Byron skandalizirali London te gdje je Beau Brummell odjeću pretvorio u haute couture.

 

St. James, kojeg određuju četiri kuta – Trafalgar Square, Piccadilly Circus, Green Park i Buckinghamska palača – i danas je luksuzna četvrt u samome središtu Londona. Njezine ulice krase lijepi izlozi trgovina koje nude ekspertno ručno rađenu robu, čime profinjenome kupcu nudi doživljaj bez premca u svijetu. Upravo ovo posljednje privuklo nas je da prošećemo ulicama četvrti St. James i otkrijemo priče iza njezinih najzanimljivijih trgovina.

 

Kao idealno polazište odabrali smo hotel St. James’s Hotel and Club. Ta institucija svoju osobnost i intimni ugođaj može zahvaliti malom broju soba, ali i finim proporcijama viktorijanske arhitekture te bogatoj povijesti. Naime, začetke tog elegantnog etablishementa nalazimo još davne 1857., u godini kada su se engleski aristokrati, grof Granville Leveson-Gower i markiz Emanuele Taparelli d’Azeglio, posvađali s upravom Travellers Cluba, čiji su bili članovi, te odlučili osnovati vlastiti gentlemen’s club, koji bi služio kao okupljalište stranih diplomata. Na dan kad je klub otvorio svoja vrata, već je imao 300 članova, sve odreda poznatih uglednika grada, ali i svjetskih imena.

 

Nekada je u klubu St. James slavni Henry James radio na proučavanju kolokvijalizama u engleskome jeziku, skladatelj Arthur Sullivan pisao svoj opus Savojskih opera, dok je tijekom 30-ih čest gost bio i Winston Churchill. Zanimljivo je da se za Drugoga svjetskog rata u njegovim prostorijama uvijek moglo susresti i Iana Fleminga, autora knjiga o tajnom agentu Jamesu Bondu. Danas člansku karticu jednog od najpoznatijih londonskih klubova posjeduju zvijezde poput Michaela Cainea, Jerry Hall, Roberta Redforda, Richarda Attenborougha...

 

Izvolite majore, samo se udobno smjestite. Koliko vas dugo nije bilo? Tri tjedna možda..., postariji master barber obraća se mušteriji, svomu vršnjaku, u stražnjem dijelu brijačnice u Ulici St. James na broju 71, dok ga smješta u brijački stolac i dogovara šišanje. Rano je jutro u Truefitt & Hillu, najstarijoj brijačnici na svijetu prema Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda. Truefitt je 1805. osnovao William Francis Truefitt, inače frizer britanskog kraljevskog dvora, prema ukazu kralja Georgea iii. Jedan drugi brijač, Edwin Hill, otvorio je svoju brijačnicu u Ulici Old Bond, također u blizini kraljevskih londonskih četvrti, gdje su se dva majstora brijanja i gospodskih frizura ujedinili u tvrtku Truefitt & Hill. Na sadašnjoj adresi, začudo, brijačnica koja se doima stoljećima stara, nalazi se tek od 1994. ali zahvaljujući godini utemeljenja, drži titulu najstarije.

 

Već više od dva stoljeća Truefitt & Hill njegovanoj gospodi pruža najfinije usluge i proizvode, ujedno sofisticirane i praktične. Naš je zadatak gospodi pružiti priliku da izgledaju najbolje što mogu, ali da se tako i osjećaju. Za to je potrebno vruće brijanje pjenom i britvom, šišanje i laštenje cipela, što mi tu pružamo, priča nam Ola, jedna od sedam master barbera (čak tri su žene), dok nam pokazuje čitav raspon originalnih Truefittovih proizvoda, prije svega opremu za brijanje, među kojom je posebno dojmljiva kolekcija ručno izrađenih četkica.

 

Truefitt danas redovito posjećuju mnogi članovi britanske kraljevske obitelji, članovi drugih kraljevskih obitelji u posjetu Buckinghamskoj palači, najviđenija imena poslovnoga svijeta, članovi Parlamenta, veleposlanici i članovi diplomatskih misija.

 

Kad smo već kod Trueffita i gospode koja zaslužuju najbolje, neće biti na odmet prijeći ulicu i svratiti na br. 3, u Berry Bros. & Rudd, najstariju britansku tvrtku za trgovinu vinom, koja na ovoj adresi posluje već više od tri stoljeća i još je uvijek u obiteljskome vlasništvu. S dva kraljevska ukaza i čak osam stručnjaka s titulom Masters of Wine na usluzi, gospodi profinjena nepca i dubokoga džepa doista nije potrebno puno truda za opskrbu bocama ponajboljih kapljica iz cijeloga svijeta.

 

No samo par metara dalje namjernika dočekuje još jedan, čak i uvjerljiviji rekorder – James Lock & Co. Naime, radi se o najstarijoj trgovini šešira na svijetu, utemeljenoj 1676., koja je ujedno i jedan od najstarijih obiteljskih poslova.

 

A čitava priča započela je u doba kuge i velikog požara 1666. u Londonu, kada su se aristokratske obitelji počele seliti u zapadni dio grada i kada se počeo razvijati West End. U istome smjeru selili su i mnogi gradski trgovci, pogotovo oni koji su ovisili o dobrostojećim mušterijama. Jedan od njih bio je i George James Lock, trgovac u londonskoj četvrti City, koji se bavio uvozom kave, čokolade i duhana. Uspješni Lock dobar je dio svoje robe prodavao kraljevskoj obitelji, smještenoj u Palači St. James (tek će kraljica Victoria 1837. preseliti u znatno udobniju Buckinghamsku palaču).

 

Posao je sasvim lijepo išao sve do šeste generacije vlasnika, koja se u godinama nakon Drugoga svjetskog rata susrela s krajem ere u kojoj se držalo da ni jedan gospodin nije primjereno odjeven bez šešira.

 

Tijekom silnih godina, trgovina James Lock & Co. pokrivalima za glavu opskrbila je na desetke tisuća mušterija, čiji su jedini zahtjevi bili kvaliteta i osobna usluga, a među kojima su se našla i zvučna imena čija je pojava neraskidivo vezana uz šešire: poput admirala lorda Nelsona, Winstona Churchilla, Charlieja Chaplina i Eltona Johna. Trgovina se danas ponosi kraljevskim ukazima princa od Walesa (princ Charles) i vojvode od Edinburgha.

 

Najljepša trgovina na svijetu! Tom rečenicom počinju brojni opisi plemenitim drvetom obloženog carstva tvrtke John Lobb, Bootmaker, također pod zaštitništvom vojvode od Edinburgha i princa od Walesa. Iza tog imena krije se proizvođač i trgovac luksuzne robne marke cipela i čizama za gospodu (tek djelomično i dame), osnovan prije gotovo 150 godina. Lokal se nalazi na broju 9, na mjestu gdje je nekad u momačkome životu uživao Lord Byron.

 

John Lobb, rođen sredinom 19. stoljeća, bio je zapravo hromi sin seljaka iz Cornwalla, koji je propješačio kakvih 420 kilometara od svoga doma do Londona. Tamo se zaposlio kod Thomasa, najvećeg majstora za izradu čizama u gradu, potpuno nesvjestan da će time započeti najprestižniju postolarsku dinastiju u svijetu. Kad je završio nauk, u doba zlatne groznice otputio se u Australiju, gdje je tragače za zlatom opskrbljivao čizmama. Par godina poslije, u Londonu je osvojio zlatnu medalju na Svjetskoj izložbi, nakon čega je 1863. princu od Walesa poslao par čizama. Princ je bio toliko oduševljen Johnovom zanatskom vještinom da ga je proglasio svojim osobnim dobavljačem cipela i čizama. Po konačnom povratku u London, 1866., otvorio je vlastitu radionicu s trgovinom i postao, kako su ga nazvali, postolarom kraljeva i kraljem postolara.

 

Naši predstavnici na probe stalnim mušterijama putuju u sve krajeve svijeta, kao i novima, da bi im uzeli mjere. Najviše klijenata imamo u Sjedinjenim Državama, Europi, posebno Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj, zatim Rusiji te na Dalekom istoku, uglavnom u Japanu i Hong Kongu. Predstavnici sa sobom nose izbor cipela i različite vrste kože, objašnjava nam današnji vlasnik, John Hunter Lobb.

 

U Lobbu se cipele i danas rade par po par i svojevrsno su umjetničko djelo za njihova vlasnika. Cipele se izrađuju po preciznim mjerama nogu kupca, na temelju kojih se izrađuju kalupi od javorova drva, koji se pohranjuju u arhivi (broji više tisuća pari) i prema kojima kupac iz bilo kojeg dijela svijeta može naručiti dodatni par (predstavnici ih povremeno obilaze da bi izmjerili promjene stopala tijekom godina). Do konačnog proizvoda, svaka cipela prođe kroz ruke osam majstora specijaliziranih za pojedine dijelove i radnje, što opravdava i prosječnu cijenu para od oko 3000 funti.

 

Gospodo, Sir Winston Churchill zamolio me da vam izrazim njegovu najiskreniju zahvalnost za vaš trud da mu osigurate cigare u uvjetima današnje otežane nabave. Doista se osjeća vašim dužnikom, piše u siječnju 1963., u doba Kubanske krize, osobni Churchillov tajnik, njegovim opskrbljivačima najfinijim kubanskim cigarama. Naime, pet brojeva niže od Lobba, profinjeni će kupac-hedonist naići na prestižnu duhansku trgovinu J. J. Fox, koja nosi titulu najstarije trgovine cigarama u svijetu.

 

Foxova priča započinje stanovitim Robertom Lewisom koji je u Ulici St. James duhan počeo prodavati još 1787. Stotinjak godina poslije (1881.), u Dublinu je pak svoju tvrtku osnovao James J. Fox koji je svoju trgovinu duhanom u Londonu otvorio 1947. Potom je 1992. kupio posao Roberta Lewisa te tako ujedinio dva najcjenjenija imena u svijetu cigara.

 

Između dvadesetak kubanskih robnih marki, u Foxu su najpopularnije cigare Montecristo no.4 i Bolivar Belicosos, dok je među dominikanskima favorit Ashton. Uz redovite cigare, trgovina nudi i vintage cigare (odležale najmanje deset godina), zatim sjajan izbor lula, humidore i najrazličitiji pušački pribor. Zanimljivo je da je trgovina J. J. Fox jedna od rijetkih u Britaniji koja je izuzeta od zakona o zabrani pušenja, pa mušterije mogu mirne duše isprobavati cigare ili jednostavno uživati u svojoj kupovini već u samome dućanu.

 

Kad onaj koji otkriva St. James’s skrene u usku, jednosmjernu Ulicu Jermyn, drugu najvažniju ulicu četvrti, najprije uđe u svijet muške mode. Naime, već na samom početku, na broju 72–73, očekuje ga Turnbull & Asser koji je od svoga otvorenja 1885. pojam za besprijekoran ukus u odijevanju gospode. Turnbull & Asser posebno je poznat po svojim košuljama i kravatama kojima već odavna opskrbljuje članove kraljevske obitelji, svjetske lidere, zvijezde estrade, najviđenije poslovne ljude.

 

Svaki shopping zahtijeva i predah pa tako samo jedan blok udaljeni Piccadilly, usporedan s Ulicom Jermyn, nudi ugodnu okrepu u robnoj kući Fortnum & Mason, uglednoj instituciji utemeljenoj 1707., koja svojim mušterijama osigurava najbolju robu iz čitavog svijeta. Fortnum & Mason ponosi se sa svojih čak šest restorana, od kojih svakako treba, kao što smo to učinili i mi, posjetiti elegantni The Diamond Jubilee Tea Salon, britansku ikonu koju je otvorila sama britanska kraljica. Tu će ljubitelj tradicije doći na svoje jer Salon nudi autentični doživljaj poslijepodnevnog čaja, sa slanim i slatkim delicijama.

 

Ovako obnovljene snage, učinit ćemo malu iznimku i nakratko prijeći Piccadilly te zakoračiti u četvrt Mayfair, samo da bismo prošetali trgovačkom arkadom Burlington, koja ionako pripada svijetu četvrti St. James. Burlington Arcade, otvorena 1819., zapravo je preteča europskih trgovačkih galerija iz sredine 19. stoljeća i današnjih trgovačkih centara. Dao ju je izgraditi lord George Cavendish, na mjestu vrta uz njegovu kuću na Piccadillyju, kad mu je dosadilo da mu prolaznici preko zida vrta bacaju ljuske kamenica (tada omiljeni londonski street food) i ostalo smeće.

 

Burlington Arcade sastoji se od jednog pasaža s prirodnom stropnom rasvjetom, a originalno je sadržavao 72 manje trgovine na kat (kasnije je više njih spojeno pa ih danas ima 40-ak). Nekada su tu uglavnom bile draguljarnice i trgovine nakitom, dok danas osjećaj luksuza povijesne arkade održavaju skupi dućani odjećom, cipelama, umjetničkim djelima i antikvitetima te trgovine nakitom, posebno antiknim srebrom, po čemu je Arkada poznata.

 

Zanimljivo je da red u Burlington Arcadeu kontrolira najmanja privatna policija na svijetu – takozvani Beadlesi. Povijesno, ti livrirani čuvari u tradicionalnim edvardijanskim kaputima i zlatom izvezenim šeširima, brinuli su o tome da se u Arkadi provodi kodeks ponašanja koji je odredio lord Cavendish, a koji je uključivao zabranu zviždanja, pjevanja, sviranja, trčanja, nošenja velikih paketa i otvorenih kišobrana pa čak i vožnju dječjih kolica (većina tih pravila na snazi je i danas).

 

Po povratku u Ulicu Jermyn na broju 85, dočekuje nas trgovina Thomas Pink, u kojoj se vjerojatno najbolje ogleda reputacija Ulice Jermyn, kao kolijevke britanske izrade košulja. Naime, svaka košulja s potpisom Thomas Pink ogledalo je perfekcije, izađena od vrhunskoga two-fold pamuka (posebno, dvostruko tkanje).

 

Ovu našu šetnju četvrti St. James završit ćemo, kako to i dolikuje, posjetom još jednoj od tradicionalnih institucija – trgovini sirevima Paxton & Whitfield, jednoj od najpoznatijih londonskih te vrste. Taj dragulj na broju 93 već je odavna omiljeno okupljalište gradskih ljubitelja sireva, ali i stalni dobavljač tom delicijom brojnih londonskih hotela i vrhunskih restorana.

 

Zanimljivo je da korijeni te institucije ne počivaju ni na Harryju Paxtonu niti Charlesu Whitfieldu, prema kojima trgovina nosi ime, već na Samu Cullenu, trgovcu sirevima, koji je 1742. postavio svoj štand na tržnici Aldwych, nedaleko sveučilišta King’s College. Kako je London rastao, Sam je odlučio svoj posao prebaciti bliže bogatijim građanima, u Ulicu Jermyn, na mjesto gdje se trgovina nalazi i danas. Već u poodmaklim godinama, 1797., sklopio je partnerstvo s Paxtonom i Whitfieldom pa tako, igrom slučaja, danas iznad vrata stoje njihova imena. Reputacija tvrtke s godinama je polako rasla, da bi kulminirala 1850. kada je postala dvorski dobavljač sireva ukazom kraljice Viktorije, a tu titulu drži i danas.

 

Nešto lošija vremena nastupila su 1860-ih, kada je započela industrijska proizvodnja sira te još značajnije, kada je u višim društvenim krugovima počelo opadati zanimanje za engleske farmerske sireve, a ukus se počeo okretati prema kontinentalnim vrstama. Kako su mnogi proizvođači mlijeka počeli prodavati svoj proizvod velikim mljekarama, polako su nestajale mnoge vrste manufakturnog sira, što je u doba Drugog svjetskog rata Paxton & Whitfield pretvorilo u običnu trgovinu mješovitom robom. Spas je stigao nakon rata, serijom novih vlasnika i oporavkom proizvodnje, pa je tvrtka mogla obnoviti svoje ugovore s malim siranama širom Britanije, usporedno uvozeći najbolje sireve iz ostatka Europe. Na koncu, Paxton & Whitfield ostao je obiteljski posao, koji usko surađuje s proizvođačima, na radost svojih kupaca kojima uvijek nudi idealno zrele sireve najviše kvalitete.

 

Kvaliteta, jedinstvenost i prije svega – luksuz, oduvijek su bili značajka legendarnih trgovina četvrti St. James’s. Bez obzira priklonili se misli Charlieja Chaplina (stalna mušterija spomenutih trgovina) da je najtužnije što može zamisliti naviknuti se na luksuz ili pak onoj Oscara Wildea (također ljubitelja fine robe iz četvrti St. James) da luksuz nije antipod siromaštvu, već vulgarnosti, vjerojatno nikomu neće naškoditi šetnja tim poligonom profinjena ukusa.