O čemu dakle govorimo kad govorimo o dizajnu? Britanski kritičar dizajna Rick Poynor ukazao je na neobičnu činjenicu da kada se teme iz područja grafičkog dizajna pojavljuju u zapadnom mainstream tisku, tekstovi uvijek počinju nekom vrstom opravdanja. Što je uopće taj dizajn i zašto je važan. Zamislite, kaže Poynor, da sve književne kritike počinju objašnjenjem što je to književnost?
No, to je samo naličje činjenice da se pojam ‘dizajn’ uglavnom dovodi u vezu s potrošnjom i luksuzom: ‘dizajnerski namještaj’ (što bi valjda trebalo implicirati da onaj drugi, industrijski, masovno proizveden i jeftiniji namještaj nije dizajniran?), dizajnerska odjeća, pića... ‘Designer items’ su one zgodne, ali uglavnom zbilja nepotrebne stvarčice koje bi kao simboli socijalnog prestiža trebale ‘oplemeniti’ vaš životni prostor. Kad u našim novinama ugledate riječ dizajner, najčešće je riječ o onome što se nekad nazivalo krojač, eventualno modni kreator. ‘Hair designerima’ se nazivaju pretenciozni, preplaćeni frizeri.
O čemu dakle govorimo kada govorimo o dizajnu?
Jedan mogući odgovor na to pitanje je na izložbi Kada govorimo o ljubavi, postavljenoj u novootvorenom prostoru Galerije-legata Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića u Beogradu, ponudio grafički dizajner Borut Vild.
Nekadašnja obiteljska vila pretvorena je u reprezentativan galerijski prostor namijenjen izlaganju suvremene umjetnosti. Galerijom upravlja tim Muzeja savremene umetnosti iz Beograda, čija je zgrada u višegodišnjoj rekonstrukciji kojoj se još ne nazire kraj. Njihov izbor da izložbom iz područja vizualnih komunikacija i upravo radom Boruta Vilda javnosti na upotrebu predaju novi izložbeni prostor, nikako nije slučajan.
Izložba izbjegava logiku retrospektive i ne ograničava se na – ionako vrlo problematičnu – galerijsku prezentaciju djela grafičkog dizajna. S druge strane, sam autor kaže da mu je i predstavljanje vlastitog dizajna kao procesa bilo problematično, zato što ne dokumentira proces nastanka radova, ne čuva skice i ne smatra ih nečim posebno vrijednim i zanimljivim.
’Htio sam dizajnom oblikovati prostor izložbe. Ne zidovima, pregrađivanjem prostora nego dizajnom, pokušajem uspostavljanja odnosa između projekata, veličinama, ritmom...’
U pet sekcija – Prostori, Kontrasti, Slova, Sistemi, Ljudi – prezentirajući oblikovanje knjiga, vizualne identitete, tipografske eksperimente, političke iskaze i duhovite intimne projekte (‘Nemoj nikad da me napustiš’) te odnos prema radnom i životnom prostoru, ova izložba pruža inspirativan uvid u autorov odnos prema dizajnu.
Borut Vild nesumnjivo spada u vodeće suvremene grafičke dizajnere u Srbiji i tzv. regiji. Njegov rad i angažman na području promocije dizajna i edukacije na polju vizualne kulture bitno je povezan s krugom kustosa i teoretičara koji se 90-ih godina okupio oko projekata Fonda za otvoreno društvo i Centra za savremenu umetnost – Beograd da bi početkom stoljeća s alternativne, izvaninstitucionalne scene prešao u središnju instituciju, beogradski Muzej savremene umetnosti. U nizu suradničkih projekata Vild nije bio tek onaj koji bi spretno vizualno oblikovao projekte i prezentirao ih kroz publikacije i kataloge. On je, kao što bi to i trebao svaki dobar dizajner, aktivno sudjelovao u svim stadijima projekta i stoga redovito pronalazio načine kako da sadržaj i grafičku formu maksimalno integrira. Zbog svog karaktera, znanja o povijesti dizajna, aktivnog promišljanja o namjeni tiskanih materijala koje oblikuje, Vild se uspijeva poigravati različitim stilovima i vizualnim jezicima. Osim radova koji su namjenski rađeni u seriji, poput oblikovanja knjiga Beogradskog kruga, svaki njegov rad je potpuno različit u formatima, layoutu, izboru tipografije. Svjestan financijskih i tehnoloških ograničenja, bez neke posebne pirotehnike produkcijskog glamura uspijeva postići komunikacijski maksimum.
Rođen u Murskoj Soboti, došaoje u Beograd na studij i tamo ostao. Beogradski FPU, gdje je diplomirao na Katedri grafike, tada je u jugoslavenskim okvirima bio jedinstvena institucija koja je uz vještine klasične grafike pružala i relevantna znanja iz onog što danas standardno nazivamo grafičkim dizajnom.
‘Riječ dizajn danas znači mnogo toga.’ ističe Vild. ‘To je polje koje se neprekidno širi i sužava, mijenja. Zato više volim grafičko oblikovanje. Oblikujem pomoću grafičkih elemenata. Čist posao, duga ljubav.’
Unatoč svim ograničenjima koje s današnjim iskustvom prepoznaje u tadašnjem sustavu umjetničkog obrazovanja i manjkavostima profesionalnih znanja koje je stekao na fakultetu, tamo je stekao osnove iz klasične tipografije, kaligrafije i opreme knjige. Iskustvo rada na grafici doprinijelo je likovnom senzibilitetu, fotografija iskustvu kadriranja, ali možda je za glavnu liniju njegovoga kasnijeg rada najvažnije upravo upoznavanje s umijećem tipografije i konkretno iskustvo vježbanja pisanja i crtanja slova, usvajanje logike kretanja pera, debljina linija i njihovog povezivanja. Upravo je tipografija za Boruta ona najvažnija, kraljevska disciplina, kojoj se u post-Yu zemljama posvećuje premala pažnja. I taj nemar ga užasava. U Srbiji je poseban problem s korištenjem ćirilice koja se institucionalno forsira kao nacionalno pismo. Međutim, većina dostupnih digitalnih ćirilićnih fontova predstavlja tek grube prilagodbe latiničnih pisama. Kad je kao art direktor bio angažiran na projektu redizajna Politike, inzistirao je da se od poznatog tipografa Jovice Veljovića specijalno naruče dvije porodice pisama.
Ljubitelje crne, grafičke umjetnosti, prepoznat ćete i po tome što kad knjigu prime u ruke, rastvore je i gurnu nos među stranice, upijajući mirise papira, tiskarske boje i ljepila. Te mirise je Borut – kao dijete direktora tiskare – veoma rano upoznao. Već kao gimnazijalac tamo je radio razne poslove, od čišćenja i pakiranja do repro-fotografije i dizajna. Nakon fakulteta radi i kao grafički urednik u novinama. I danas ističe važnost tih iskustva rada u tiskari i velikom sustavu koji živi u strogom ritmu rokova i kao problem navodi da danas mlade dizajnerice i dizajneri znaju izaći s fakulteta, a da nisu ni ušli u tiskaru. Poznavanje tehnologije, cjeline proizvodnog procesa, omogućuje i kreativan rad s njom.
Borut nije ideološki dizajner koji bi u svom radu nastupao borbenim parolama, ali je u njegovoj dizajnerskoj aktivnosti (koja je daleko šira od proizvodnje grafičkih artefakata) naglašeno shvaćanje o socijalnoj ulozi dizajna. Zato je više nego lovac na vrhunske dizajnerske iskorake, zagovornik kontinuiranog podizanja prosjeka, općeg standarda, onoga što se naziva vizualnom kulturom društva. To pokazuje i njegovo sudjelovanje u nizu edukativnih projekata, od 80-ih kada je radio kao vanjski suradnik u Školigrici, inovativnom edukativnom projektu u kojem su umjetnici radili s predškolskom djecom, preko 90-ih i rada u Centru za savremenu umetnost, angažmana oko neformalnog edukativnog projekta Škole za istoriju i teoriju slike, do rada na Fakultetu za medije i komunikaciju Univerziteta Singidunum gdje je danas zaposlen.
Jedan je od organizatora neprofitne međunarodne konferencije Dizajner: autor ili univerzalni vojnik, namijenjene studentima dizajna i mladim profesionalcima iz čitave regije. Prošle godine konferencija je otvorena izložbom Miltona Glasera i predavanjem Stevena Hellera. Ove godine drugo izdanje konferencije održat će se od 23. do 26. ožujka u Kulturnom centru Beograda. Najavljena su predavanja, radionice i izložbe Experimental Jetset i Daniela van der Veldena (Metahaven) iz Nizozemske, Paula Buckleya, art direktora izdavačke kuće Penguin USA i dizajnerice Ingsu Liu, Aleksandra Maćaševa, Nikole Đureka, dok će Mirko Ilić sa studentima komentirati njihove radove i projekte.
Poticaj za te edukativne projekte Vild vidi i u svakodnevno evidentnoj nemogućnosti, pa posljedično i nezainteresiranosti široke javnosti za čitanje političkih značenja i poruka koje nas svuda okružuju, čime postaje podložnija različitim vrstama ideoloških i tržišnih manipulacija. ‘Ušli smo u civilizaciju slike, ali nas nitko nije naučio čitati slike’, kaže. To što imamo oči još uvijek ne znači da stvarno vidimo. Zato je, na primjer, i moguća pojava tolikih reklama i političkih poruka s uvredljivim, seksističkim i šovinističkim porukama. I odsustvo javnih reakcija. Odgovornost suvremenog dizajnera leži upravo u prepoznavanju njegove uloge, ne samo kao autora lijepih stvari nego i kao ‘vojnika kapitalizma’, ali i onog tko može stati u obranu prava javnosti. Čija uloga nije samo u navođenju publike na konzumaciju, nego i u praktičnoj edukaciji, osposobljavanju javnosti za političko razumijevanje vizualnog svijeta suvremenog društva spektakla.
U tom cilju ovogodišnja konferencija upućuje pogled unatrag kako bismo se mogli orijentirati u ovome danas i onome što gradimo za sutra. Glavna tema bit će odnos prema nedavnoj povijesti dizajna, s posebnim naglaskom na razmatranju jugoslavenskoga socijalističkog modernizma. Što je to, tek naslućujemo. Sigurno će se i oko samog pojma voditi ideološke bitke. Akademsko znanje o sadržaju pojma možda još ne postoji, ali postojanje toga specifičnog iskustva nije moguće poreći. I tek ga treba dokumentirati, analizirati i konceptualizirati.
Za Vilda modernizam nije neka formula, stil oblikovanja, nego prvenstveno pogled na svijet. Modernistička osnova osjetna je najviše u povjerenju u jednostavnost, izbjegavanju svakog pretjerivanja, redukciji na osnovne elemente koji upečatljivo mogu komunicirati poruku. Ta posvećenost, često tumačena i kao podređivanje autorstva sadržaju, omogućuje mu i najslobodnije izlete u dekonstrukciju, inkorporiranje ili reinterpretaciju vernakularnoga, needuciranoga grafičkog jezika. Treba dodati i suptilni smisao za humor, koji se nikad ne pretvara u vic, foru koja se brzo izliže.
Jedan od temeljnih pojmova modernističke ideologije grid, mreža, nije skup oblikovnih štaka koje i u najgorem slučaju omogućuju korektan rezultat, već način mišljenja, promišljanja društvenog aspekta vizualnih komunikacija. Organizacija grafičkih elemenata na papiru je slična organizaciji prostora. Razmišljanje o prostoru brzo nas dovodi do problema okoliša kao promišljanja međuljudskih odnosa te odnosa čovjeka i stvari, pa tako i utjecaja na društvenu sredinu.
Modernistički ideal estetizacije životnog okoliša nije za Boruta tek neki daleki društveni ideal. Ako želimo mijenjati društvo, možda je najbolje početi od sebe, tu su konkretni rezultati najbrže vidljivi. Kao ljubitelj lijepih stvari, pažljivo oblikuje i svoj vlastiti životni i radni prostor, što je na izložbi naglašeno sekcijom Prostori. Kao što izložba nije organizirana logikom predstavljanja izabranih remek-djela, ni u organizaciji životnih prostora nije riječ o hiperdizajniranim čistim ambijentima s komadima onoga ‘dizajnerskog’ namještaja. To su pažljivo aranžirane nakupine slika i fotografija po zidovima, police prepune knjiga (Borut je od onih dizajnera koji stvarno čitaju), omiljenih predmeta od kojih su neki djela vrhunskih umjetnika i dizajnera, dok su drugi potpuno anonimni. To je, recimo, očito i u prisvajanju, customizaciji, gotovih predmeta masovne proizvodnje. U njegovoj kuhinji tako obične staklenke iz Ikee dobivaju svoje ručno ispisane etikete. Upravo u tom povezivanju, a ne razdvajanju osobnog i društvenog, mikro- i makrorazine, estetike i politike, leži odgovor na pitanje o čemu govorimo kad govorimo o dizajnu.
O ljubavi.