Već prije petnaest godina, kada je Miha Kajzelj branio svoj diplomski rad pod naslovom Alpska arhitektura, predstavio je koncept suvremenog bivaka. Kao aktivni alpinist s naročitim odnosom prema planinama postavio je niz strateških pita­nja glede buduće gradnje u visokom gorju. Zauzeo se za ponov­no oživljavanje izgradnje bivaka kao u ekološkom smislu najpri­hvatljivijeg tipa gorske postaje.

Kajzeljevi bivaci su rezultat analize povijesnog razvoja planinskih skloništa, od pastirskih, drvarskih i ugljenarskih koliba do modernih bivaka. Po njegovu je mišljenju to prvi tip alpskih skloništa, oslobođen formalnih i ideoloških blokada tradicionalne arhitekture, koji se pokazao kao novi alpsko-arhitektonski tip. U graničnim vremenskim i geografskim uvjetima arhitektura je posve pročišćena od svih nepotrebnih slojeva. Stroga usredotočenost arhitekture na elementarne probleme: zaštitu, otpornost, transport, raz­mje­re i svjetlost, pokazuje njenu bit.

Bivak na Velikim podima nalazi se na otvorenoj, izloženoj i nepreglednoj kamenitoj za­ravni, gdje je kretanje planinskim putovima, naročito za lošeg vremena, zahtjevno i puno opasnosti. Budući da su u većoj mjeri zaklonjene lokacije u okolici bivaka izložene lavinama, pomaknut je na izloženu, vjetrovitu izbočinu. Izrađen u radio­nici, helikopterom je postavljen već gotov na pripremljeni betonski temelj. Građevni radovi u gorju ne bi smjeli zbog nepredvidivih vremenskih prilika trajati suviše dugo, transporti materijala na gradilište moraju biti što malobrojniji. Kako bi bi­vak imao što manju težinu, njegova je ljuska izrađena od izo­li­ranih aluminijskih građevnih ploča pričvršćenih na aluminijsku konstrukciju.

Lakoća, dobrodošla za potrebe transporta, predstavlja problem za daljnje postojanje bivaka. Olujni vjetro­­vi bi mogli bez teškoća pomesti tu krhku arhitekturu, ako im se pri projektiranju ne bi posvetila posebna pažnja. Pri građenju se u vjetrovitom visokom gorju zato arhitekti često služe znanjima s područja aerodinamike. Arhitektura u planinama ima stoga kompleksne oblike, prilagođene zračnim gibanjima. U tom je smislu potrebno potražiti i primjerena konstrukcijska rješenja. Bivak na Velikim podima je doduše izveden kao najjednostavniji kontejner, a za njegovu otpornost na vjetar skrbe snažna, duboko u tlo ukotvljena čelična sidra. Krnja strana objekta pruža također osjećaj da će vjetrovi ko­ji pušu s grebena lakše skliznuti mimo njega. Minimalni opseg iskopa za betonske temelje odražava brižljivu (samo)kontrolu pri građenju u osjetljivom gorskom okolišu, što je Kajzelj zagovarao već prigodom svoje diplome.

Pri planiranju bivka na Velikim podima imala je prioritet dobra vidljivost, naime sklonište usred nepregledne kamene pustinje mora biti vidljivo već izdaleka. Zamišljeno je kao znak u prostoru pa je zato minimalni program raspoređen u vertikalnom smis­lu. Unatoč činjenici da prostor za blagovanje i nekoliko le­žajeva ni na jednoj etaži ne bi zauzeli veliku površinu, ras­poređeni su po trokatnom tornju.

Precizno obrađena drvena unutrašnjost, s prozorima koji se otvaraju na sve strane, nu­di planinarima, naučenim na skromne uvjete, više nego tek minimalno sklonište. Prostor je prilagodljiv tako da u nje­mu može prebivati veći ili manji broj osoba. Kroz prozore do­pire mnogo svjetla, a pri lijepom vremenu prostor zagrijava i sunce.

Kako je Miha Kajzelj već u svom diplomskom radu utvrdio, bivaci ne predstavljaju ekološko opterećenje za okoliš, nije potrebno opskrbljivanje, a koncentracija planinara se ne povećava. Mala arhitektura na taj način može predstavljati regulator u odnosu na opterećivanje planinskog okoliša na kojem se nalazi. Tri bivaka koje je dosad uspio sagraditi Miha Kajzelj, nastala su svaki za sebe, a ipak zajedno odražavaju konzistentno prenošenje njegovih principa u materijal i u pros­tor. Također, ovaj je posljednji bivak na Velikim podima ispod Grintovca (2100 m) jednostavna arhitektura koja mini­malnim građevnim zahvatom reagira na zahtjevnu topografiju i ekstremne vremenske prilike. Istovremeno predstavlja objekt koji nadilazi suprotnost između ljudi i planine. Jasan je znak čovjekove prisutnosti u visokom gorju, naime posjetitelje teš­ko dostupnih grebena poziva na duboke doživljaje i odgovorni suživot.