Stanko Herceg fotograf je koji fotografiji pristupa na izrazito zanimljiv način. Njegovi radovi u pravilu nastaju kao rezultat prethodnih promišljanja o formalnim i tehnološkim karakteristikama samoga medija, ali nikada i nipošto s pozicija nekoga svemogućeg i apsolutno kontrolirajućeg autora. Dapače, on uvijek inzistira na stanovitim autorskim ograničenjima, iz kojih će potom – na jedan doista začudan način – crpsti poticaje za svoju nadasve originalnu stvaralačku poetiku. O čemu je točno riječ? Stanko polazi od neprijeporne činjenice kako je fotografija specifična umjetnost koja nastaje u djeliću sekunde. Pripremni radovi poput biranja motiva, kadra ili ekspozicije mogu, a nerijetko i moraju biti dugotrajni i brižljivo pripremani, ali konačno uobličavanje fotografije uvijek je pitanje trenutka. A upravo taj trenutak omogućit će nezamislivo mnogo izvorno nepredviđenih situacija! I doista, nalet vjetra, prelet neke ptice/insekta ili pak nesvjesni tik odnosno treptaj fotografirane osobe, primjerice, tek su kapi u moru različitih iznenadnih pojava što ih fotograf nije u mogućnosti imati pod kontrolom. Osim toga, postoji i problem percepcije. Iako će se u trenutku nastanka fotografije kadar obuhvaćen objektivom i fotografovo vidno polje u potpunosti poklapati, riječ je, zapravo, o dvije bitno različite stvarnosti. Čovjek, naime, zamjećuje isključivo ono što je prethodno osvijestio pa u skladu s time i fotograf odabire prioritete na kojima će kreirati svoju umjetničku viziju. Objektiv, naprotiv, kako mu i samo ime kaže, hladno je objektivan; on ‘zamjećuje’ doslovno sve. Iz svega navedenog proizlazi i logičan zaključak: fotografije uvijek i nužno sadrže detalje o kojima njihov autor u trenutku okidanja nije mogao voditi računa. Neki od njih posljedica su naglih i iznenadnih pojava, dok će oni drugi unutar prizora što ga je fotograf odlučio snimiti egzistirati kontinuirano i ‘od početka’. U oba slučaja fotograf ih može osvijestiti tek a posteriori, kada je njegovo djelo već posve dovršeno. A upravo takvo nešto desilo se glavnom junaku iz danas već legendarnog filma Blow Up, što ga je daleke 1966. snimio slavni Michelangelo Antonioni. U tom filmu, da podsjetimo, fotograf snima banalan prizor dvoje ljubavnika u parku, ali pritom slučajno ‘uhvati’ i okrutno ubojstvo što se upravo odigralo u pozadini. Ove činjenice postat će, međutim, svjestan tek nakon što fotografiju pažljivo prouči i potom znatno uveća. Stanko Herceg nipošto nije jedini fotograf na kojega je spomenuto remek-djelo utjecalo, ali u njegovu slučaju radilo se o svojevrsnoj sudbinskoj fascinaciji. Od trenutka kada je prvi puta pogledao Blow Up, Stanko će se uz njega trajno vezati i neprestano mu se vraćati. Učinit će to na izuzetno nadahnut i umjetnički potentan način, a svoju posljednju izložbu čak je i naslovio Blow Up. Na njoj su izložene fotografije njegovih prijatelja i poznanika, dakle posve konkretnih osoba, u izrazito velikim formatima. Bilo ih je različitih: crno-bijele fotografije izmjenjivale su se s kolorima, aktovi s odjevenim likovima, ekstremno krupni planovi s punim figurama, a neutralne pozadine s prepoznatljivima odnosno definiranima. Sve ih, međutim, povezuje težnja da se pomoću povećanja otkrije nešto u početku neosviješteno, a samim time i nepostojeće. Odraz u oku fotografirane osobe? Neka bora ili madež na njezinu licu ili tijelu? Nešto neobično na zidu u pozadini? Možda neki prizor u dnu ulice? Mogućnosti su beskonačne, valja tek sumnjati. A Stanko Herceg neprestano sumnja, baš poput glavnog lika iz Antonionijeva filma. On je fotograf-skeptik koji činu fotografiranja pristupa naglašeno problemski, pa čak i pomalo filozofski.
A upravo će filozofska komponenta doći do izražaja ako izložbu Blow Up povežemo s komplementarnom joj i prije nekoliko godina održanom izložbom nazvanom Blow Down. Riječ je o nazivu koji u fotografskoj terminologiji ne postoji, što znači da je Stanko posegnuo za humorom i blagom ironijom. Pa ipak, njegova ideja bila je kristalno jasna i estetski posve zaokružena. Tom prilikom, dakako, posjetitelji su se suočili s radikalno umanjenim fotografijama što su mahom prikazivale pejzaže i arhitekturu. Pejzaž i arhitektura, naime, u Stankovim vizijama uvijek predstavljaju kompatibilnu i nedjeljivu cjelinu; za njega su to motivi koji se uvijek skladno nadopunjuju, a nikada međusobno potiru. No, Blow Down je zapravo upozoravao na nešto posve drugo. Izrazito mali formati (18x24 mm) posjetitelje su prisiljavali na ekstremno približavanje tehnički savršeno snimljenim prizorima, ali u njima bi uspijevali razaznati tek najosnovnije vizualne činjenice. Totali su, dakle, poprimili karakteristike sitnih detalja, dok su oni pravi detalji ostali percepcijski posve nedokučivi. I ovdje dolazi do zanimljiva paradoksa: detalje cijenimo tek kada nam ih netko učini nedostupnima. A Stanko je učinio upravo to! Blow Down, dakle, stimulira na postavljanje pitanja, dok Blow Up nastoji pronaći odgovore. Mogući odgovori, međutim, uvijek će otvarati nova pitanja pa će se na taj način spoznajni krug posve zatvoriti.
Stanko Herceg nedvojbeno pripada skupini fotografa problematičara, a katkada ima potrebu upustiti se i u čisto eksperimentiranje. Za to je indikativan primjer bila izrazito zanimljiva izložba nazvana 0. fotografija. U svakom fotofilmu postoji, naime, tzv. nulti snimak što ga fotograf okida isključivo kako bi ga doveo u poziciju spremnu za snimanje. Stanko je, dakako, takvih snimaka ispucao beskonačno mnogo, da bi s vremenom konstatirao kako neki od njih posjeduju zanimljiv likovni potencijal. Radilo se o kaotično-nasumičnim, ali istodobno i vizualno nadasve dojmljivim kompozicijama, kod kojih su slučaj, intuicija i – što je osobito važno – nemogućnost autorske kontrole još jednom odigrali ključnu ulogu.
Čin fotografskog okidanja u Stankovoj interpretaciji podsjeća na svojevrsni Big Bang; u djeliću sekunde nastaje jedan visokoestetizirani mikrosvemir što ga njegov stvoritelj u cijelosti može spoznati tek naknadno i postupno. Mnogi su filozofi govorili o spoznajnim kvalitetama umjetničkog stvaralaštva. Te kvalitete katkada mogu biti itekako raznolike. Slikar, primjerice, uglavnom spoznaje tijekom stvaralačkog procesa; u sliku malo toga ili gotovo ništa ne zaluta slučajno. S fotografijom je, kako nas Stanko Herceg upozorava, bitno drugačije. Dok je slika sinteza bezbrojnih, od autora neprestano kontroliranih i po potrebi korigiranih trenutaka, fotografsko vrijeme, naprotiv, ekstremno je zgusnuto. Od trenutka sudbonosnog mikro Big Banga mnoge se stvari počinju odvijati posve samostalno. Takva i slična promišljanja osnovni su generator Stankove sofisticirane, pa čak i filozofskom problematikom prožete, fotografske estetike.