Osamdesete godine prošlog stoljeća za slovensku su fotografiju bile iznimno plodno razdoblje, koje su obilježili brojni sadržajni i formalni pomaci, afirmacija nove ikonografije i demitizacija umjetničkog, kojim je još uvijek u velikoj mjeri opterećen mentalitet amatera udruženih u fotografskim klubovima. Takozvana ljubljanska alternativna scena, s jedne strane, i odluka niza već afirmiranih autora da bez obzira na svoje formalno obrazovanje pristupe u redove profesionalnih fotografa, na drugoj strani, korjenito su promijenili odnos prema fotografiji kao mediju, koji ima na području vizualne prakse posve specifičnu, autonomnu ulogu i ni u kojem slučaju više nije samo nastavljanje slikarstva drugim sredstvima odnosno drukčijom tehnološkom osnovom.