Samorazumljivost

napisao Meta Hočevar

 

KAD SE OKO PRIVIKNE, SLIJEDE GA MISAO I TIJELO

 

U doba zasićenosti prostora (svijeta) te gomilanja oblika i informacija, uklanjanje forme (njena odsutnost) jest raskoš. Prostor postoji oduvijek, prije riječi, dan je i apsolutan. Ipak, za mene postoji tek u onoj mjeri u kojoj ga savladavam pogledom i dodirom. On se, tako reći, PODRAZUMIJEVA; kad uđem u prostor, kad ga ugledam s uzvisine kao panoramu, kad se u njemu probudim, kad izađe sunce ili zasvijetli žarulja. Prostor je nešto što pripada prošlosti, seže u sadašnjost, a vjerujem i u budućnost. Prostor je sigurnost.

 

DODIR I POGLED

 

Promatram morsku pučinu. Čini mi se kao da bih mogla potrčati po lagano namreškanom licu mora, možda bih se spotaknula o neku morsku boru, legla i licem dotakla privlačnu modru površinu, a da se poda mnom ne uruši.

 

Gledam kroz prozor zrakoplova. Nagomilani gusti bijeli oblaci gotovo me dotiču. Kao da me od njih dijeli tek krhko staklo. Znam, mogla bih između tih mojih oblaka ležati, znam, ne bih propala nekamo u dubinu, koja mi se ukazuje kao nestvarna, lijepa slika, kao moj krajolik. Zašto nikada ne mogu dodirnuti oblak? Zašto nikada ne mogu dotaći obzor? Dodir je odviše stvaran.