Razgovarali u MSU Zagreb 27. lipnja 2014.
Ja sam u stvarnosti stalno gubio, pa sam takovu stvarnost pretvorio u vic. I kao u svakom dobrom vicu, apsurd je pobijedio: što više gubim, to više dobivam. U tome su mi pomogli smijeh i umjetnost. Moje iluzije. Dio je ovo napisanog, ali zbog nekog razloga nikad pročitanog govora kojega je Nedeljko Dragić pripremio za ceremoniju dodjele nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Dragić je priznanje, formalno obznanjeno u svibnju ove godine, dobio u kategoriji filma, no jednako tako, uzme li se u obzir njegov nemali opus, mogao ga je dobiti i za strip, ilustraciju, dizajn. Vjerojatno i za opori, realistični i ponekad crni humor.
ORIS: U monografiji Čovjek i linija korišteno je obilje materijala. Koliko ste Vi sami sudjelovali u pripremi knjige?
Nedeljko Dragić: Dao sam sve što mi je preostalo. Gro moje arhive je propalo u prošlom ratu. U Karlovcu, tamo na periferiji gdje je bila granica prema Srpskoj krajini, pala je bomba, razorila je taj dio kuće i taj dio arhive je propao. Ljudi su pobjegli i to je kisnulo. A ovo su ostaci ostataka, možda 20 % od one arhive koju sam imao prije. Do 1980. godine imao sam manji stan pa nisam mogao sve to držati. Imao sam sačuvane crteže za cijeli Dnevnik, a tu smo stavili jedva jedan, dva crteža. Surađivao sam s Midhatom Ajanovićem, on je nekoliko puta došao u München; napisao je tekstove, a ja sam njemu na marginama tekstova pisao detalje. Više zbog toga da ga malo upoznam. Pisao sam ono što smatram da je možda preciznije u nekom detalju i s njim sam dobro surađivao. Slao sam mu razne izreske i sve što sam imao iz novina, razne članke. Imam i dnevnike, obično vodim dnevnik kad radim neki film. Nisam znao točno što će on napraviti. Kad je poslao koncept ja sam rekao ok; surađivali smo i dalje, sve do jednog trenutka kad se prestao javljati i onda sam i ja prestao. Znam da mu nešto nije bilo pravo, nešto u vezi prijevoda, tako da tu nema pravih podataka; recimo, o mom radu u Njemačkoj. Ali imam to zapisano – svaki dan, čak u sat, sve što sam radio u Njemačkoj. Uglavnom sam radio Werbung filmove, od tog sam živio. Napravio sam nekoliko knjiga snimanja koje imam, mislio sam da bi mogle postati film.