Brod na obali

arhitekt Dragiša Brašovan
projekt Beogradski izdavački grafički zavod, Beograd, Srbija
napisala Snežana Ristić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Politika, 1. siječnja 1934., str. 10: Za podizanje nove zgrade Državne štamparije u Beogradu, Ministarstvu prosvete pot­rebno je zemljište bez zgrada u reonu Savske padine počevši iz ulice Vojvode Mišića, dokle je postavljena kanalizacija, na ulicama: Miloša Velikog, Kralja Milana, Prizrenskom, Bran­kovom, ulicom iz Brankove pored Saborne crkve do ulaska u Donji grad.

Ovo zemljište treba da ima 6.000 do 8.000 kvadratnih metara a pored njega treba da je sprovedena kanalizacija, i da je po mogućstvu na varoškom bloku ili bar na uglu dveju ulica.

Ponude za ovo zemljište sa skicom i cenom kvadratnog met­ra treba podneti Opštem odeljenju Ministarstva prosvete u za­pečaćenom kovertu do 10. januara 1934. godine u 12 časova.

Iz kancelarije Opšteg odeljenja Ministarstva prosvete)

 

Ovih dana, na internetu:

Marseille: Meni je BIGZ-ova zgrada jedna od najružnijih u Beogradu, ogromna kockasta komunistička gradnja je uništila Beograd! Najradije bih je srušio.

Illiricym: BIGZ-ova zgrada je sagrađena pre rata. Za to vre­me je bila najmodernija štamparija u Evropi. Istom periodu i pokretu pripadaju i Dom vazduhoplovstva u Zemunu, FIAT kod Veterinarskog fakulteta (ah, kakav potencijal ima ta zgrada...), dečija bolnica u Tiršovoj, itd. Jedino što treba da joj se uradi je da se očisti, da se zameni par prozora, i da se unutra ubaci nešto smisleno za 21. vek. Inače je savršena.

 

U ova dva-tri teksta sumarno je ispričana povijest jedne od antologijskih zgrada beogradske moderne. Projektirao ju je Dragiša Brašovan koji je u četvrtom desetljeću dvadesetog stoljeća realizirao svoju veliku modernističku trilogiju: Dom zrakoplovstva u Zemunu (1935.), zgradu Dunavske banovine u Novom Sadu (1936. – 1939.) i spomenutu monumentalnu zgradu Državne štamparije (1933.; 1937. – 1940.) – danas poznatu kao ‘zgrada BIGZ-a’. Tih tridesetih godina prethodnog stoljeća Kraljevina Jugoslavija gradila je svoje znamenite građevine i često angažirala arhitekte modernog pravca. Važne realizacije imali su tada i drugi arhitekti beogradske moderne: Milan Zloković, Branislav Kojić, Momčilo Belobrk, Dušan Babić... Tada su izgrađeni: Pravni fakultet, Dermatološka, Dječja i Gi­nekološko-akušerska klinika u Beogradu, Oceanografski insti­tut u Splitu, Veterinarski i Tehnički fakulteti u Zagrebu, ‘Nebotičnik’i Moderna galerija u Ljubljani, poštanske zgrade u Splitu, Bijeljini, Čačku, Titelu, stambene zgrade za službenike poštanskih štedionica u Zagrebu i Ljubljani, palače pravde u velikim gradskim centrima, škole, sportski stadioni, privredne zgrade... U Beogradu su gostovale i neke važne inozemne izložbe. Izložba njemačke likovne umjetnosti održana je 1931. u Umjetničkom paviljonu Cvijete Zuzorić. Imala je veliki utje­caj na jačanje modernog pokreta u Srbiji. Prikazana su djela Waltera Gropiusa, Ericha Mendelsohna, Miesa van der Rohea, Otta Bartninga, Petra Behrensa... Konzervativna struč­na i kulturna javnost još uvijek nije bila spremna opredijeliti se za nove pokrete u arhitekturi i umjetnosti, pa nije baš s oduševljenjem primila tu izložbu. Otpori su poprilično ote­žavali prodor suvremenih arhitektonskih i umjetničkih ide­ja, ali poletni i odlučni arhitekti modernog pravca nisu odusta­jali. Školovani u velikim europskim gra­dovima, imali su već dovoljno graditeljskog iskustva, a stekli su i investi­to­re među industrijalcima u usponu, čak i u vladajućim struk­turama.

 

Dragiša Brašovan, arhitekt koji je znao pro­jek­tirati i u akademskom stilu, pobijedio je 1933. godine na jugoslavenskom arhitektonskom natječaju za zgradu Državne tiskare u Beogradu. U konkurenciji je bio i Drago Ibler, a drugu nagradu dobio je zagrebački ured Kiverov, Korka i Krekić. Po­tom investitor organizira Brašovanu studijsko putovanje u tada tehnički i tehnološki visoko razvijenu Njemačku. Tako se mogao neposredno upoznati s novim tendencijama u arhi­tekturi i vidjeti kako izgledaju tehnološki najsuvremenije tis­kare i industrijski objekti. Uvjerio se da je pretjerana deko­rativnost fasade izgubila na važnosti i da je funkcionalnost zgrade došla u prvi plan. Posebno kod industrijskih i stambenih zgrada.

 

Brašovan je zgradu Državne tiskare formirao od ne­koliko jakih horizontalno postavljenih kubusa uz jedan verti­kal­ni, a krhka oblina oko stubišta na samom vrhu zgrade diskretna je posveta Bauhausu, kao i elegantna ograda na krov­noj terasi sa, odozdo nam se čini, lebdećim kandelabrima. Krovna terasa kao da pripada nekoj sasvim drugoj zgradi; la­ko bismo je mogli zamisliti na nekom luksuznom hotelu ili kao palubu prekooceanskog broda. Danas se na nju izlazi iz improviziranog jazz-kluba, a s nje se pruža prekrasan pogled na Savu i Beograd. Brašovan je fasadna platna riješio različitim ritmovima staklenih površina i tako ravnopravno definirao raznovrsne funkcije zgrade. U jednom od horizontalnih para­lelopipeda može se naslutiti pročišćena fasada njegovoga bu­dućeg hotela Metropol (1953.).

 

Zgrada Državne štamparije je prva beogradska kuća sa skeletnim armirano-betonskim nosivim sustavom. Kompliciranost programa omogućila je Brašovanu da, mnogo radikalnije nego što je to tada bilo uobi­čajeno, slobodnom osnovom formira zgradu i fasadna plat­na. Iako je primijenjen skeletni sustav, zgrada ne lebdi; iznutra izgleda mnogo teže nego što se to čini izvana. Neki pros­tori podsjećaju na ambijente iz čuvenog filma Metropolis Fritza Langa iz 1928. godine – monumentalne stube, dizala u metalnim kavezima, beskrajni polumračni labirint hodnika...

 

Igrom nesretnih povijesnih okolnosti, zgrada Državne štampa­rije nije imala vremena da sasvim uraste u gradsko tkivo. Tek što je završena, njemačkim bombardiranjem u travnju 1941. za Kra­ljevinu Jugoslaviju počeo je Drugi svjetski rat. Fotografije snimljene na kraju rata prikazuju prilično oštećenu zgradu. U naponu poslijeratne obnove popravljena je i funkcionirala je kao tiskara Beogradskoga izdavačkoga grafičkog zavoda (BIGZ) s gotovo 3000 zaposlenih.

 

Sagrađena u predgrađu Beograda koji je između dva svjetska rata grozničavo pokušavao dostići velike europske gradove i nadoknaditi propuštena desetljeća, tiskara je na početku novog milenija postala dio užeg centra grada. Devedesetih godina prošlog stoljeća, propašću socija­lističkog koncepta velikih društvenih poduzeća, zgrada je na­puštena i ostavljena da propada. Posljednjih desetak godina u nju su se uselili mladi umjetnici, muzičari, dizajneri, arhitekti... Funkcionira kao neformalni kulturni centar. Novi vlasnik, na­kon nejasne privatizacije, daje prostore u zakup, ali ništa ne ulaže u obnovu. Ipak, ne možete je ne primijetiti ako putujete autocestom sa zapada prema jugu. S desne strane puta, iako zapuštena, dominira dijelom grada i privlači pogled dok se prelazi Sava tek obnovljenim mostom Gazela. Pored nje će se, najavljuju, uskoro graditi luksuzni hotel.

 

U zemlji gdje se svi, od političara do predsjednika kućnih savjeta, bave globalnom politikom i natječu u patriotizmu, nitko ne postavlja pitanje zašto je jedan od najmarkantnijih gradskih repera, spomenik graditeljske baštine, građevina koja bi i danas mogla biti repre­zentativno ministarstvo, luksuzni hotel ili atraktivan kulturni centar, tako bezobzirno puštena da propada. A i zašto ne bi kad se samo nekoliko ulica dalje, na najvažnijem gradskom raskrižju, preko puta neoklasicističkih palača Vlade Republike Srbije, naočigled svih nas urušava, prije 12 godina bombama teško oštećena, jedna od najznačajnijih zgrada poslijeratne arhitekture – Generalštab Nikole Dobrovića.