...Tajnu ne znamo

Klonuli, zgrčeni, ali ostajemo

Ostavljamo trag svoje ljubavi i sna

Netko će razgrnuti prašinu (...)

Netko će zaroniti u nečitak smisao (...)

Moj otok je u moru

Oko mene je more

Požar je ili to svjetlost još odolijeva mraku. [1]

Kao kod malo kojeg umjetnika, stvaralački nemir slikara Ede Murtića povezan je s nomadskom naravi i dinamičnom životnom stazom, s potrebom učestalih putovanja, pokazivanja i otkrivanja raznih mjesta, sa željom trajnog preispitivanja stečenog u dodiru s drugim i drugačijim sredinama. Od samog početka i formativnih dana, nije mu bio dovoljan Zagreb u kojem je završio Obrtničku školu i upisao Akademiju likovnih umjetnosti, nego je ubrzo potražio dopunu u iskustvima Petra Dobrovića te se 1940. godine zaputio k njemu u Beograd. Nastavivši studij kod Ljube Babića, koristi njegovu preporuku te 1942. u Rimu uči scenografiju, da bi već 1943. bio u partizanima, aktivan na više područja. Nije prošlo dugo od kraja rata, a Murtić 1946. odmah samostalno izlaže u Pragu. 1951. odlazi u Ameriku (sad), gdje se predstavlja svojim Jadranskim ciklusom, ali upoznaje tamošnje najnovije prodore i tekovine pa po povratku u domovinu, izložbom Doživljaj Amerike 1953. godine otvara sasvim novu stranicu naše likovne umjetnosti, obilježavajući epohu autonomnim slikarskim vrijednostima. Istog desetljeća stigne još izlagati na najprestižnijim europskim adresama, kao što su Bijenale u Veneciji i Dokumenta u Kasselu (1958.).

Postignuta neupitna afirmacija u nacionalnim i međunarodnim razmjerima, stečeni autoritet i gotovo amblemski status ne smiruju Murtićevu znatiželju i ne umanjuju dinamizam i vitalizam kretanja. Moglo bi se kazati da ista životna energija karakterizira njegov likovni izraz, njegovo društveno ponašanje i njegovo ustrajavanje na radnoj i relaksirajućoj mobilnosti. Zapravo je Edo Murtić s iznimnom koherentnošću uspijevao spojiti aktivizam i hedonizam, agilnost i eros postojanja. Mnoge komponente njegova življenja i stvaranja dodiruju se u izrazitoj maritimnoj vokaciji, u izazovu plovidbe kao svojevrsne avanture i načinu ovladavanja elementom. Premda rođenjem i radnim usidrenjem kontinentalac, Edo Murtić je odabirom mjesta za odmor čvrsto pružio ruke prema Mediteranu, a i u društvu prijatelja, poznanika i suradnika bio je okružen raznim ljudima s mora. Uostalom, spomenusmo, mnogi od njegovih najranijih radova ( poput Jadranskog ciklusa, ali i Otoci sna ili Igračka mora ) bili su nadahnuti vidljivim ili naslućenim senzacijama uzmorskog, primorskog ili čak podmorskog podrijetla.

Nabava vlastita broda bila je za Murtića ishod pomalo pustolovnih i pomalo rekreativnih poticaja, no nipošto nisu ostali daleki neodoljivi radni impulsi, stimulirani kontinuiranom mijenom vidika i prizora, ojačani sinestezijom djelovanja sunca i vjetra, soli i valova, to jest intenzitetom udara na sva čula. Plovidba Jadranom i Sredozemljem, obilaženje otoka i zaljeva, pristajanje uz improvizirane obale i u prave luke, sve je to jamačno obogatilo slikarevo vizualno iskustvo, ali i životni saldo. Bez mornarsko-kapetanske kušnje Murtićev bi opus bio siromašniji za mnoge vrijedne, dragocjene dionice.

Ne samo što se nisam nikad uputio na more s Edom, nego nisam nikad vidio ni jednu od njegovih brodica. To me ne priječi da imam jasnu viziju umjetnikove srođenosti s brodom, da iz niza Murtićevih slika deduciram njihovu povezanost s navigacijom. Štoviše, čini mi se da je konstrukcija broda, s osovinom kobilice i strukturom drvenih rebara, sasvim nalik kompozicijskim rješenjima mnogih crteža i akvarela, sretno improviziranih u trenutcima pune sabranosti. Naime, ritam Murtićevih radova često se zasniva na čvrstoj horizontali ili okomici, s koje se pak gusto granaju paralelne energetske silnice temperamentnih poteza.

Pustimo smjele usporedbe; bavljenje brodovima i kušnja boravka na moru duboko su obilježili Murtićev život i opus. Nabavljanje broda samo je po sebi uzbudljiv događaj, a kad se njegova gradnja naručuje i prate sve faze nastanka, to mora biti naročito afektivno. Gledajući nastajanje i rast od kostura do sastavljanja oplate, uspostavlja se iznimno prisna relacija, a to je Edo posebno doživljavao u velalučkoj radionici Ive Šeparovića Muse, koji je projektirao, organizirao i vodio gradnju njegove posljednje jedrilice po projektu Carla Sciarellija, mislim baš onu koju je Jure Kaštelan okrstio nazivom Drugo sunce.

Zaplovivši smjelo Jadranom, priobaljem i pučinom, slikar se mogao odati uživanju gledanja, radosti kretanja, veselju odabranog druženja, ali njegov kreativni nerv nije mogao odoljeti ni izazovu oblikovanja doživljenog, napasti fiksiranja zamijećenih pojava. Ako je vjetar tjerao brod punim jedrima, žestina viđenog gonila je slikara da uzvrati sličnim intenzitetom svojih – kako nagonskih, tako i fino odnjegovanih – manualnih i optičkih reakcija. Hrid na obzorju, plava površina u nedogled, obrađena padina sa strane – sve je to izazivalo trenutačnu, neponovljivu akciju brzih, temperamentnih crta i žarkih, sočnih boja.

Murtić je kao mornar značajno obogatio svoj doživljaj svijeta i relevantno upotpunio svoj stvaralački saldo. Kao da je imao na pameti Baudelaireovu opasku: Slobodni čovječe, uvijek ćeš voljeti more! Doista, brodarenje i uranjanje u plavi beskraj svakako je uvećalo i njegovu umjetničku slobodu, jer je – upravo zahvaljujući fascinaciji viđenim i proćućenim na moru – u jednom trenutku odustao od linearnog shvaćanja osobne stilske homogenosti, raskrstio s dogmom prevlasti i povijesne uvjetovanosti apstrakcije. Premda je upravo Murtić u našoj sredini bio smatran protagonistom i gotovo simbolom raskida s predstavljanjem predmetnosti, u dodiru s novim elementima osjetio je pravo i obavezu da posvjedoči i svoju povezanost s krajolikom i atmosferom, da ponovo uspostavi dijalog s vidljivim.

Izložbom naslovljenom Jedno ljeto, održanom u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1981. godine, Edo Murtić je na velika vrata ponovo unio svoju figuraciju u javni optjecaj. Nije, dakako, bila riječ ni o konvencionalnim marinama niti o akademski shvaćenim pejzažima, ali svakako jest o referiranju na pobude stvarnih prizora. Pritom, također logično, nije odbacio iskustva svojih apstraktnih dometa i faza (a još manje se odricao povijesne uloge promotora autonomije), nego ih je zrelo i suvereno uklopio u svoj rukopis. Od početka osamdesetih godina pa do kraja života, Murtić je naizmjenično koristio objektivističke (motivski određene) i naglašeno subjektivističke (kaligrafske, psihogramske) poticaje, dokazujući na više načina i na više razina slobodu svoje orijentacije.

A dionica crteža i slika, akvarela i gvaševa, nastalih u živom kontaktu s morskim ambijentom, često i izravno na brodu ili u kojoj lučici, ostaje kao iznimno vitalna parcela Murtićeva stvaralaštva. I naš je užitak sada krenuti listovima njegova slikarskog brodskog dnevnika, kad već nismo imali prilike putovati, broditi, jedriti Murtićevim plovilom. Kadrovi uhvaćeni iz razine morske površine, obrisi otočja što se izdižu iznad mora, opustjele kamenite litice ili ozelenjene i gromačama razdijeljene površine – sve su to bili sretni povodi za slikarevo jezgrovito ispisivanje i ocrtavanje, za strastveno bilježenje i posvajanje često trpke i opore ljepote jadranskog arhipelaga. More – sav vid, zapisao je pjesnik Mrkonjić, a parafrazirajući, za slikara Murtića smijemo kazati da mu je more dalo nov vid.