Svijet je predivan

arhitekt Idis Turato
razgovarali Maroje Mrduljaš, Nikola Bojić, Pero Vuković

 

Razgovarali u Zagrebu 25. srpnja 2014.

 

Rad riječkog arhitekta Idisa Turata danas obuhvaća različite medije i žanrove. Gradi atipično koncipirane obiteljske kuće i javne zgrade koje odbijaju konvencije. Projektira samonicirane istraživačke radove koji propituju urbanu realnost i suvremeni društveni trenutak. Intenzivno publicira na svom blog-u obuhvaćajući najširi izbor tema od popularne kulture do povijesti arhitekture. Profesor je koji ne nudi sigurnost poznatog nego studente usmjerava prema samostalnom promišljanju. U svim tim poljima koja se međusobno loglično nadovezuju Turato bez zadrške prekoračuje granice, a da pri tome ostaje dobro artikuliran i fokusiran. Umjesto o konkretnim projektima, s Idisom smo razgovarali o metodama, konceptima i novim izazovima koji se postavljaju pred arhitekturu.

 

Mrduljaš: Pokušajmo ocrtati kontekst za razgovor. Današnji trenutak možemo opisati kao krizni; od aktualne ekonomske krize, preko krize javne domene i političkog života do preoblikovanja društvenih vrijednosti i fokusa interesa pojedinca. No, kriza je period koji potiče na preispitivanje i može se produktivno iskoristiti. Kako vi vidite suvremeni trenutak?

 

Turato:  Svatko tko ima imalo arhitektonske i opće inteligencije nalazi se u nekoj vrsti konstantne krize, naročito u posljednjih 50 godina. Svaka naša ideja konstantno trpi promjene, kritike, podložna je agresiji; kriza je naša svekodnevnica. I u doba Albertija i njegova nikad završenog Tempia Malatestiana, Plečnika, Venturija, Koolhaasa i danas u doba Masona Whitea (Lateral Studio) i Liama Younga, arhitekt koji misli koristi krizno i fragilno stanje u okolici te ga mijenja. Radovi Superstudia i Archizooma također govore o jednoj vrsti krize. Ako govorimo o utjecaju aktualne ekonomske krize, povezanosti arhitekture i kapitala, to je druga tema; na tu vrstu krize arhitekti ne mogu utjecati. Arhitekti nisu prihvatili neoliberalni kapitalizam zato jer su oni to htjeli, nego jednostavno nisu imali izbora; mogli su samo odustati od rada. Arhitektura je posljedica politike i društva, a kriza kapitalizma je samo jedan od konteksta u kojem trenutačno djelujemo.