Istovremeno iritantan i oduševljavajući, Fond régional d’art contemporain du Nord-Pas de Calais u Dunkerqueu izuzetan je kulturni kompleks na usluzi zajednici. Neobičan spoj teške industrijske strukture i prozračne dvorane, ovaj je projekt neočekivani rezultat preplitanja dviju suprotstavljenih evolucija, propadanja industrije i inovativne kulturne politike. Brodogradilišta – ponos luke Dunkerque – nakon progresivog smanjenja aktivnosti, 1988. godine definitivno su zatvorila svoja vrata, ostavljajući gradu područje bivšeg brodogradilišta veličine 150 hektara. Nakon što su radionice i hangari postupno uklonjeni kako bi se stvorio prostor za osrednju stambenu četvrt, od nekadašnjeg je kompleksa naposlijetku preostala tek hala ap2, koja je služila za montažu. Ta impresivna betonska struktura koju su stanovnici grada nazvali katedrala, zbog njenih dimenzija (duljine 75 m, širine 25 m, visine 30 m), štitila je od nevremena te omogućavala konstrukciju čitavih dijelova broda prije njihova finalnog sastavljanja. Grad je želio sačuvati tog posljednjeg svjedoka nekadašnje industrijske slave. No, kako se nije znalo koju joj namjenu dati, dvorana ap2 dugo je vremena bila izolirani div, naizgled izgubljen na kraju luke, nasipom zaštićen od navala mora sa sjevera. Sve dok joj jedna druga evolucija, ovog puta kulturna – začuđujući razvoj Regionalnih fondova suvremene umjetnosti (frac), nije pronašla novu funkciju, istovremeno spašavajući grad njegove dvojbe.

Stvaranje frac-a početkom 80-ih godina, pod vodstvom tadašnjeg ministra kulture Jacquesa Langa, dio je opsežnog pokreta decentralizacije koji je označio dolazak francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda na vlast. frac, u svakoj regiji po jedan, imao je i još uvijek ima misiju pribaviti djela suvremene umjetnosti te njima cirkulirati (u vidu posudbi, privremenih izložbi), kako bi široj publici približio suvremenu umjetnost. Vođena s određenom ustrajnošću, ova je originalna politika akvizicije brzo pokazala rezultate. Trideset godina kasnije neke su zbirke postale toliko opsežne da su nadležne regije bile primorane pohraniti ih na za to prilagođena mjesta – kako bi se omogućilo njihovo ispravno pohranjivanje i zaštita. U takvoj se situaciji nalazio Frac Nord-Pas de Calais, prikupivši gotovo 1500 umjetničkih djela i primjeraka dizajna, ujedinjenih oko važnog središta koje čine djela pravca arte povera, minimalističke i konceptualne umjetnosti.

Smjestiti zbirku u katedralu odgovaralo je svima: upraviteljima frac-a koji su tako osigurali 5000 m² potrebnog prostora za skladišta i izložbe; poslanicima iz regije i gradonačelniku, koji su napokon pronašli dostojnu namjenu – kulturnu – tom mjestu sjećanja. Sve je odgovaralo kako bi prijenos zbirke iz Frac Nord-Pas de Calais u dvoranu ap2 još jednom pokazao vještinu arhitekata u transformiranju grubih industrijskih struktura u elegantne kulturne palače, pod čijim rafiniranim uređenjem nestaje emocionalni ili društveni naboj tih lokacija. Posljednja u nizu je transformacija pivnice Löwenbraü u Zürichu arhitekata Gigon/Guyer.

No, to bi značilo ne računati s prisutnošću Anne Lacaton i Jean-Philippea Vassala koji su ušli u uži krug petero odabranih kandidata. Za njih, kao i za njihove kolege, susret s dvoranom ap2 – njenim ogromnim volumenom, snažnom strukturom, monumentalnim vratima – izazvao je šok. Počeli su zamišljati moguća rješenja; kako u nju smjestiti traženi sadržaj. No, što su više napredovali u istraživanju, postajalo je sve jasnije da bi se svakom intervencijom na dvorani u konačnici nepovratno uništilo nevjerojatnu ljepotu prostora i sjećanje na lokaciju. Otud njihov začuđujući prijedlog: halu ap2 ostaviti netaknutu i na nju, s morske strane, prisloniti simetričnu dvoranu, iste geometrije i identičnih dimenzija, u koju bi lako smjestili traženi program, čak i za isti budžet.

Očaran, žiri je odabrao projekt, no istovremeno je bio i oprezan, zadržavajući mogućnost poziva drugoplasiranog rada ukoliko se obećanje ne ispuni. No, ono će biti ispunjeno.
Poznata opsesija arhitektata Anne Lacaton i Jean-Philippea Vassala jest pružiti više prostora no što to program zahtijeva, a pritom ostati unutar granica odobrenog budžeta. Ne zbog vlastite afirmacije, već zato jer više prostora znači više udobnosti, slobode i fleksibilnosti za korisnike. Frac Dunkerque je nov i uistinu radikalan razvoj te filozofije testirane u obiteljskoj kući (Bordeaux), zatim primijenjene na stambena zdanja (Mulhouse, St. Nazaire), sveučilišne zgrade (Grenoble, Bordeaux), školu arhitekture (Nantes) i renovaciju stambenog nebodera (Pariz).

Frac Dunkerque, za troškove niže od početnog budžeta (12,2 milijuna eura bez poreza u odnosu na 18 milijuna eura bez poreza) nudi površinu dvostruko veću od tražene: 6000 m² korisne površine (umjesto 5300 m² predviđenih programom), kojoj je pridodano 5000 m² dodatnih površina – dvorana ap2, najviša razina nove hale i nekoliko negrijanih, ali upotrebljivih površina. Kako bi to mogli realizirati, arhitekti su razvili strog protokol konstrukcije kojeg su se uvijek držali; strategiju low-cost / low-tech koja upotrebljava ograničeni broj materijala industrijskog tipa.

Nova dvorana ne bliješti luksuzom: sirovi beton, minimalne finalne obrade, tehnička pomagala namjerno ostavljena vidljivima. Prefabricirana betonska konstrukcija podignuta uz staru dvoranu određuje slobodne, fleksibilne razine, prilagođene potrebama sadržaja. Na svakoj razini u stražnjem dijelu nalazi se prostor za skladište, u prednjem prostorije za izložbe. Lagana vanjska ovojnica sastoji se od Lexan ploča, u gornjem dijelu kompletirana termoplastičnim panelima u čeličnom okviru, koje arhitekti ovdje po prvi put koriste. Kao u svim projektima Lacaton i Vassala, u interijeru Frac du Nord-Pas de Calais razlikuju se dva tipa prostora. S jedne strane, nailazimo na savršeno izolirane prostorije – bilo ostakljenjima (ulaz, prostorije za izložbe…), bilo sandwich panelima korištenim za negrijane prostore; s druge strane, na prostore jednostavno zaštićene vanjskom ovojnicom – vertikalne komunikacije, međuprostorne galerije između dvorana i fasade i svakako veliki gornji volumen. Korištenje termoplastičnih panela na čeličnom okviru, na krovnim kosinama i fasadi, ovdje omogućuje bolju izolaciju od one dobivene jednostavnim Lexan pločama. Kao u stakleniku, zaštitu od sunca pružaju pomična horizontalna platna.

Dvorana ap2 nije dirana intervencijama, tek je malo ulaganja bilo potrebno kako bi ju se opremilo za održavanje događaja s 2000 uzvanika i u njoj mogao instalirati pokretni most.
Dvije dvorane lažno se dotiču. Odvojene su na razini R+1 natkrivenom unutrašnjom ulicom, koja će biti produžena prolazom koji omogućuje pristup visokom nasipu kojim je lokacija okružena. Inkorporiravši u svoj projekt tu poveznicu nametnutu planom generalnog uređenja lokacije, arhitekti su šetnici uz more dodali kulturno iskustvo; prolazeći Fracom, šetači i biciklisti (!) tako će imati s jedne strane pogled na dvoranu ap2, a s druge pogled na izložbu.

Prvi je kontakt s Nord-Pas de Calais zbunjujući. Dvije dvorane više impresioniraju svojom veličinom nego izvedbom; jedna u masivnom betonu, druga obavijena laganom transparentnom ovojnicom. Da nema sibilske rečenice i crvenih neonskih slova na pročelju jedne od dvorana, teško bismo povjerovali da se nalazimo ispred značajnog kulturnog kompleksa. Tražimo čak i ulaz koji se stapa s Lexan pločama fasade.
Promatrajući dva dizala smještena na pročelju, recepcijski pult, bar stisnut između dvorane ap2 i dvorane za izložbe, najmanje što se može reći je da ulaznom prostoru nedostaje prostranosti.
Dodajmo da je arhitektonska promenada između prostora otvorenih za javnost dosta neuobičajena. Za prolaz iz jedne dvorane u drugu nužno je promijeniti razinu i koristiti dizalo ili stubište, smješteno uz pročelje u neizoliranom međuprostoru.

No te prve frustracije nestaju kad prihvatimo stav arhitekata. Ovdje, kao u svim njihovim projektima, za njih nije bitno izgraditi lijep objekt, već osmisliti najkorisnije oruđe, rekli bismo čak i najvelikodušnije, koje će služiti zajednici. Frac je prvenstveno izvanredno kulturno oruđe. Smještene na sjeveru, dvorane za izložbe raspolažu lijepim prirodnim svjetlom. Povezivanje dviju hala čini Frac jednako izvrsnim kompleksom za pohranu djela kao i za njihovu intenzivnu manipulaciju, koja traži sistematičnu politiku posudbi i stalne mijene povremenih izložbi.

Dvorana ap2 i pokretni most omogućuju smještaj djela velikih formata. Spajanje dviju hala direktno povezanih u prizemlju i na 4. razini otvara mogućnost održavanja velikih izložbi međunarodnog karaktera. U tom pogledu lokacija Fraca vrlo je značajna: sjever Francuske, Belgija i Nizozemska, regije su velikih kolekcionara suvremene umjetnosti. Preostaje samo naći animatora koji će znati osmisliti programe i iskoristiti višestruke mogućnosti koje pruža dualnost hala. I također ukrotiti tog diva sirove ljepote, što jest hala ap2. To očito nije bio slučaj pri inauguracijskoj izložbi. Nekoliko predstavljenih djela odavalo je više dojam objekata zaboravljenih u kutu dvorane. Točno je da taj prostor može također funkcionirati odvojeno i ugostiti spektakle (festival filma, kazališta…), kao i svaki drugi tip priredbe.

Pokušavajući smjestiti program u dvoranu ap2, arhitekti su bili svjesni jedne nužnosti: kako bi se posjetiteljima pružio pogled na more, bilo je potrebno omogućiti im prilaz najvišim dijelovima zgrade. Na nižim katovima, krajolik je zapravo skriven nasipom. Također, umjesto klasičnog horizontalnog nizanja dvorana, program se razvija vertikalno, pri čemu je na svakoj razini smješten po jedan njegov element. Zaštićeni prema jugu starom dvoranom, izložbeni prostori raspolažu sjevernim svjetlom.

Smješteni uz fasadu, prostori vertikalne komunikacije tvore termički tampon između vanjskog polikarbonatnog sloja zgrade i izložbenih prostora. Na najvišoj razini nalazi se vidikovac – dostupan prostor od 600 m², izvan programa kompleksa, zaštićen staklenikom od termoplastičnih panela. S njega se s jedne strane pruža panoramski pogled na obalu i more na sjeveru, dok se s druge strane spušta ništa manje impresivan pogled na prostor stare dvorane. Dojmljiv, funkcionalni kompleks Frac Nord-Pas de Calais također je značajan odgovor na lokaciju, krajolik i toliko osobitu klimu mora na sjeveru; pun inteligencije i senzibilnosti.

Polako se uspinjući do vrha zgrade, posjetitelj ne otkriva samo more sjevera i njegove duge plaže, već i njegovo specifično svjetlo koje se stalno mijenja. Za lijepog vremena morski zrak kroz bridove fasade ulazi u tampon prostore. U Fracu pronalazimo suptilnost rada arhitekata Lacaton-Vassal: proizvesti jednostavne emocije uz pomoć toliko banalnih materijala poput Lexan ploča ili termoplastičnih panela. Noću ova arhitektura otkriva novo lice svoje evokativne snage; Frac postaje svjetleća lanterna na rubu grada.