Germana Celanta, glavnog kustosa zaklade Fondazione Prada, u današnjoj umjetnosti prije svega zanimaju dva fenomena: zvuk sa svojim sinestezijskim potencijalom pobuđivanja osjećaja i intenziviranja doživljaja te uspostavljanje relacija u smislu osmišljavanja umjetničkih djela razumijevanjem njihova konteksta. Njegov najnoviji kustoski projekt Umjetnost ili zvuk u venecijanskoj palači Ca’ Corner, prepun je neobičnih ideja instrumenata iz perioda od 300 godina, zvučnih instalacija koje zažive našom fizičkom ili internetskom interakcijom, glazbenog namještaja kojemu trebaju gledatelji kao prenositelji zvuka, pa tako pritiskanjem razne dugmadi pokreću zvonjavu, riku ili šumove iz dalekih ili nedalekih vremena, itd. Dakle, jedna soba čuda, puna zvukova, umjetnosti i odnosa.
Fondazione Prada nalazi se na adresi na Canalu Grande u Veneciji tek tri godine. U tom kratkom razdoblju zaklada se potvrdila kao relevantna institucija, koja ne samo da nadmašuje svoje konkurente s područja privatne sfere – primjerice zbirku Françoisa Pinaulta u Punti della Dogana, besprimjernu po stupnju pomanjkanja ideja i koncepata – već također predstavlja izazov, prije svega muzejskim autoritetima. Izgleda da je Fondazione Prada svoju venecijansku scenu odabrala kao eksperimentalni prostor za isprobavanje na prvi pogled ozbiljnih tema suvremene umjetnosti – povijesnosti, dostupnosti i uspostavljanja konteksta.
Prvi od introspekcijskih kustoskih podviga Germana Celanta prije tri godine bio je posvećen Fluxusu, maloj utopiji 20. stoljeća koja je rodila velika imena svjetske umjetnosti, pokretu koji je ostao vjeran ideji mijenjanja umjetnosti u iskustvo. Fluxus, čiji je promotor također bio Celant, uspostavio je protuslovlja koja kustosa zanimaju još i danas – lik ili gesta, zvuk ili tišina, besmislica ili ozbiljnost. Njegov sljedeći projekt za Pradu bila je reinkarnacija prijelomne izložbe Haralda Szeemanna iz 1969. godine Live in Your Head: When Attitudes Become Form. Szeemann je u doba postpopa i postminimalizma u Kunsthalleu u Bernu preispitivao nove izložbene pristupe. Sve je bilo prepušteno procesu u kojem je promatrač bio oslobođen sigurnosnih sistema, podnožja i ograda. Izložba je postala dijalektičkim prostorom dijaloga između umjetnika i kustosa, djela su uspostavljala međusobne odnose te su se povezivala. Rekonstrukcija bernskog događaja pogledom unatrag otvorila je mogućnosti za ideje o novim modelima posredovanja suvremene umjetnosti onkraj vokabulara financijske industrije. Posljednji projekt zbirke Prada, Art or Sound - from the Multilingual to the Multisensory otvara pitanja o dostupnosti vizualne umjetnosti odnosno muzeja pa kao mogućeg posrednika između muzejskih artefakata i suvremenog iskustva postavlja zvuk. Uvjerenje Germana Celanta jest da je muzej postao mjestom osjetilnog povlačenja; teritorij centriran na vizualno dopušta istraživanje usredotočeno tek na oči. On želi muzeje osloboditi usredotočenosti na vizualno te se otresti neurotskog diktata – ne dirati, ne slušati, ne okusiti i ne mirisati.
Kako razabiremo iz naslova izložbe, Umjetnost ili zvuk, mogla se u palači na Canalu Grande očekivati određena doza konflikata. I zaista, pri izboru od više no 180 vizualnih i zvučnih artefakata od 16. stoljeća do danas (skupljenih po privatnim i muzejskim zbirkama od Sankt Petersburga do New Yorka) ne radi se toliko o omeđenju na slikovno i plastično križanje između vizualnih objekata i glazbe, već o traženju korijena takvih križanja pa stoga razumijevanja i razrješavanja konflikata. Izložba postavljena na dva piana nobile započinje kakofonijom hibridnih objekata iz 17., 18. i 19. stoljeća – serijom puhaćih instrumenata sa zmijskim trupovima i glavama, hibridima od više instrumenata, ptičjim krletkama koje pjevaju, glazbenim kočijama i plejadom muzičkih automata – gdje križanjem zvučnog s vizualnim objekti doživljavaju totalnu metamorfozu. Cilj tog povijesnog skupa čudesnih i jedinstvenih glazbenih objekata, od mehaničkih strojeva do klasičnih instrumenata, ilustrira kompleksni slijed promjena koje su najavljivale kasnije dramatične pomake u povijesti umjetnosti, kada violina postaje skulpturom, kad zvukovni automat postaje pokretnom slikom i kada neobična križanja različitih vrsta označuju umjetničko iskustvo. Izložba postaje pravi pokret u 20. stoljeću, obzori se počinju neobuzdano širiti prodorom apsurdnih zamisli povijesnih avangarda – npr. metronom Mana Raya s okom koje mjeri uspješnost autorova djela, Duchampova kutija buke koju karakterizira odsutnost zvuka, ili pak hommage Paganiniju Mauricea Henryja, koji violinu pretvara u ranjeni objekt. Nakon prvih primjera polisemije slijede intenzivniji međusobni utjecaji glazbene i vizualne umjetnosti te na bazi više od pedeset odabranih djela saznajemo povijest moderne umjetnosti kroz zvuk i lik – od npr. neodadaističkog Nam Junea Paika i njegova slušanja gramofonske ploče preko široko otvorenih usta kako bi zvuk iskusio kao materijalizirani vibrirajući objekt; pop art umjetnika Roberta Rauschenberga s instalacijom otpadnih objekata (kada s tušem, vrata automobila, stube…) kojom u kombinaciji s vlastitim šumovima i zvukovima radiopostaja oživljava u urbanom ambijentu; konceptualnog djela Brucea Naumana koji je snimku krika zatvorio u unutrašnjosti betonske kocke pa je tako zvuk ograničio na tišinu, do performativne umjetnice Laurie Anderson i njenih zvučnih stolova, koji posjetitelje pozivaju da osjete zvuk kroz vlastito tijelo. Završni dio velikog podviga u palači Ca’ Corner predstavlja izbor suvremenih autora; prepoznajemo reference na protekla razdoblja i autore, razvijanje novih arhitektonskih i multisenzornih iskustava te uporabu low-tech strategija. Kao sintezu izložbe uporabit ćemo rad albanskog umjetnika Anrija Sale, A Solo in the Doldrums (Based on an unseen dance performance by Siobhan Davies) iz 2009. godine; u naoko minimalnim mjerama ostvario je zvučni ambijent u kojem je glazba dobila oblik. Umjetnik je uspostavio vrlo jednostavni, poetični moment – u tihoj, tamnoj sobi stoji bubanj po kojem povremeno blago udaraju batići koji leže naslonjeni na njega. Tu asketsku instalaciju pokreće kompleksni sinestezijski algoritam – naime, batiće aktivira vibriranje nečujnog zvuka niske frekvencije koji dolazi iz zvučnika, ugrađenog u donji dio bubnja. Taj nečujni zvuk dokument je plesa koreografkinje Siobhan Davies izvođenog bez ikakve publike, tek uz mikrofon. Solo za bubanj u Doldrumu (doldrum možemo prevesti kao otužnost, ali je također izraz za pojas uz ekvator bez vjetrova) u trajanju od 8 minuta i 50 sekundi, čista je sinestezija osjećaja i umjetničkih vrsta te majstorska vježba u nadvladavanju odsutnosti; to je moment na koji nas cijela izložba priprema!
Najveće iznenađenje u palači na Canalu Grande jest povratak k izvoru, muzeju i enciklopedijskom nizanju znanja. Iznenađeni smo i fascinirani muzejskim vitrinama i slikarskim likovima artefakata iz renesanse i kasnijih stoljeća glazbenog buđenja. Naime, tek pogledom na modernu i suvremenu umjetnost, između zvuka i lika prepoznajemo cijelo značenje i odličnost kustoskog pristupa. O tome je već raspravljao glavni teoretičar strategija suvremene umjetnosti, Boris Groys: Od Duchampa nadalje barem znamo da se umjetnička praksa prije svega ne manifestira u proizvodnji stvari, nego u odnosu prema stvarima. Našim odnosom prema umjetnosti prošlosti stvaramo, dakle, umjetnost sadašnjosti.