Razgovarali u Zagrebu 28. rujna 2014.

Što bi zajedničko mogli imati posteri, animirana rock-opera, Pink Floyd i filmska posveta jednoj majci? U svijetu Jodie Mack, mlade američke autorice eksperimentalnoga filma, ovakve kombinacije nisu neuobičajene. Gostujući na uglednim festivalima, kakvi su London Film Festival i New York Film Festival, Jodie je s programom koji su Njujorčani već vidjeli u sekciji Views From The Avant-Garde stigla i do Zagreba, naravno, na rujanski 25 fps – Međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa. Svojevrsni cine-performance, odnosno kino-nastup Mackove, naslovljen Let Your Light Shine, u svojoj je osnovi kolekcija njezinih kratkih filmova koji istražuju formalne principe apstraktnog filma. No, tu priča ne staje.

Mlada umjetnica i edukatorica nije se zadovoljila pukim kustoskim putovanjem kroz svoj opus, nego se aktivno uključila u prezentaciju tih radova zauzimajući ulogu performera koji vodi kroz taj rad, ali i pjeva dijelove zvučnog zapisa. Ovaj eksperimentalni filmsko-glazbeni nastup nije standard nego osobitost Jodie Mack koja je svoje umjetničke opsesije i izgradila nad pažljivo složenim kolažima, apstrakcijama i psihodeličnim, stroboskopskim montažnim zahvatima u materijal efemerije, napuštenim formatima popularne kulture i samoponavljajućim uzorcima, od onih na tkaninama i odjeći, pa sve do dekoracija okružujućeg prostora. Što je od svega toga visoka umjetnost ili ona niža, koja je razlika i ima li je uopće? Možemo li je uopće rangirati?

U nekoliko godina djelovanja, inzistirajući na ručnom radu i analognoj tehnici, Jodie Mack izgradila je i brojčano velik opus te zaslužila pažnju i nagrade eksperimentalne filmske scene. U dekonstrukciji apstrakcije otišla je toliko daleko da je nazivaju i antianimatoricom, što nikako nije doživljaj koji odaje u susretima uživo. Na 25 fps-u, festivalu kojem se divi i čiju žensku energiju svakako primjećuje, Jodie Mack izrazito je pričljiva i zanimljiva sugovornica koju se u gradu moglo sresti kao uvijek veselo, susretljivo i optimistično lice. Status edukatorice i profesorice animacije na koledžu Dartmouth također joj omogućuje da neke fenomene eksperimentalnog stvaranja sagleda objektivno i s potrebne udaljenosti i što je najvažnije, da u sve to uputi svoje studente.
U sklopu posjećenog i od publike dobro primljenog performansa, izvedenog u programu Expanded Cinema, prikazani su filmovi: New Fancy Foils, Undertone Overture, Dusty Stacks of Mom: The Poster Project, Glistening Thrills i Let Your Light Shine.

ORIS: Jučer ste ovdje nastupali – kako je bilo? Jeste li bili zadovoljni publikom?

Jodie Mack: Mislim da je prošlo sasvim dobro. Projekcija se održala u ogromnoj prostoriji, rekla bih najvećoj u kojoj sam dosad nastupila. Publika je jako toplo reagirala, što je bilo lijepo. Prezentirati ovakav sadržaj bilo kojoj publici uvijek je riskantno, nikad ne znate kako bi mogli reagirati. Iako, nisam čula smijeh tijekom smiješnih dijelova.

ORIS: Jeste li ga očekivali?

Jodie Mack: Nisam; to ovisi o kulturi, znate na što mislim.

ORIS: To je zapravo moje sljedeće pitanje. Možete li nam nešto reći o razlikama između europske i američke publike?

Jodie Mack: Dobar primjer američke publike možda je festival dokumentarnog filma True/False u Columbiji (Missouri). Na Festivalu se prikazuju eksperimentalni dokumentarni filmovi koji eksperimentiraju s načinima pripovijedanja i mogućnostima prikazivanja istine. Tamo sam imala dvije predstave; publika je doslovno vrištala od smijeha tijekom smiješnih dijelova. U Parizu su pojedinci izlazili usred prikazivanja zapaliti cigaretu pa su se vraćali. U Berlinu su pak ljudi bili tihi dok nisu čuli solo na kazóu koji je imitirao Lisu Stansfield, onda su se nasmijali pa potom opet bili tihi. Dio filma sa solom na kazóu zapravo je zabavan jer je velik dio programa koji je prikazan u ovom filmu iz razdoblja do moje osme godine, kada sam živjela u Engleskoj. Pjesme koje su citirane bile su jako popularne u Europi, ali ne i Americi. Američka publika stoga zapravo ne razumije te zvučne citate, ali europska publika razumije. Zanimljivo je bilo vidjeti kako reagiraju na različite načine.

ORIS: Jeste li imali problema s autorskim pravima korištenih pjesama?

Jodie Mack: Nisam imala nikakvih problema s autorskim pravima, jer ja ne prodajem film; nikad se neće distribuirati. Kao što znate, pripadam akademskoj zajednici, podučavateljica sam pa filmu pristupam kao istraživanju – ne kao komercijalnom pothvatu. Tijekom snimanja ovog filma naučila sam mnogo o zakonu poštene uporabe i vjerujem da sam unutar tih granica.

ORIS: Kako se pravne prakse, poput autorskih prava, upliću u osnovnu eksperimentalnu prirodu? Kod found footage filma, na primjer. Ako nađene snimke stavite na YouTube kanal, dobijete obavijest o kršenju autorskih prava. To čini found footage film ilegalnim.

Jodie Mack: Postoje različite vrste nađenih snimaka. U analognom svijetu mnogo nađenih found footage snimki dolazi iz obrazovnih filmova, tako da je malo vjerojatno da ćete imati problema. Ne dolaze iz velikih tvrtki koje imaju algoritme koji traže vizualne ili zvučne uzorke. Ali mnogo toga što se koristi jest ili tako izmanipulirano da ne možete utvrditi koji mu je izvorni oblik ili nije prisutno na internetu. Zapravo bih rekla da je s pojavom digitalnog autorsko pravo sasvim izbačeno, kao da je sve dopušteno. Ništa nije sveto – čak ni stvari koje ne biste trebali skidati s interneta; možete skidati, bez obzira na to.

ORIS: Srećom, nema zakona koji zabranjuju korištenje nađenih materijala koje koristite u svojim filmovima. Zbog čega koristite tekstilne uzorke i koja je veza s psihodeličnim kičem sedamdesetih?

Jodie Mack: Kad sam počela raditi, radila sam bez kamere – crtala sam i slikala izravno po filmskoj vrpci čiji je svaki okvir veličine nokta. Prilično ste ograničeni u pogledu toga što možete nacrtati; ovi motivi i grafički simboli bili su prve prikladne slike jer su jedino oni mogli stati! Tada sam se jako zainteresirala za simbole i korijene semiotike i, donekle, korijene vizualne komunikacije; poput toga kako znak plus može predstavljati zbrajanje, Švicarsku, ljekarnu ili sl. Jednom, kasnije, selila sam se i dok sam se pakirala, odlučila sam da ću sve svoje stvari fotografirati i organizirati. Htjela sam od svih tih cvjetnih i prugastih uzoraka, koji su bili moji, napraviti film. Nakon što sam to napravila, pomislila sam kako bih mogla biti na tragu nečeg posebnog jer sam sve napravila samo sa svojom odjećom, od svojih stvari. Cilj je apstraktnu animaciju odvesti jedan korak dalje, jer apstraktna animacija uglavnom ne komunicira sa stvarnim fizičkim objektima.

ORIS: Radi se o figurativnoj apstrakciji.

Jodie Mack: Figurativnoj apstrakciji, upravo tako. Ili, donekle, kritičkoj apstrakciji.

ORIS: Zapravo se bavite propitivanjem prirode apstrakcije.

Jodie Mack: Upravo tako. Također, propitivanjem kako apstrakcija može premašiti puku dekoraciju. Jer apstrakcija je zapravo nastala u modernizmu; tu su njezini korijeni. No, kako možemo pristupiti apstrakciji sada kad smo već prošli postmodernizam, u eksperimentalnom ili u ičemu što je danas popularno? Bilo je to kao da skretanjem pozornosti na ove materijale i upozoravanjem na njihovu stvarnu prisutnost u svijetu možemo postavljati ova pitanja o načinu na koji doživljavamo umjetnost, jer to je ista stvar. Ako ne volite suvremenu umjetnost, ali volite grafički dizajn ili dizajnirane predmete u svom domu, u čemu je stvarna razlika? Mislim da to puno govori o tome koliko želimo proširiti publiku. Jer ljudi zaziru od eksperimentalnog filma bez prave potrebe. Osobito u pogledu apstrakcije, nečega slobodnog od jezika, slobodnog od pripovijedanja. Ali upravo je to izazov našim očekivanjima od filma. Trebalo bi biti nešto čisto, ali ljudi ipak zbog nečega imaju problema s time, jer samo zbog toga što postojimo u svijetu ili zbog toga što smo u njemu odrasli, imamo očekivanja od prikaza u slikarstvu i pripovijedanju u filmu. Jako je dugo dobar umjetnik bio onaj tko je mogao sve naslikati ili netko tko je znao oblikovati nešto tako da izgleda stvarnim. Ali već imamo realizam, zašto bismo htjeli stvarati umjetnost koja je samo realistična? Čini se kao da apstrakcija i animacija općenito predstavljaju stvarne načine pomoću kojih se može kapitalizirati imaginacija. Ali nije svatko voljan ići tim putem.

ORIS: Mislite li da je eksperimentalni film po svojoj definiciji slobodne strukture? Ide li, po riječima onih koji od apstraktnog traže da bude nematerijalno, u nekom smjeru gdje je sve predodređeno?

Jodie Mack: Mislim da eksperimentalni film tu i tamo završi u slijepoj ulici pa se zatim ponovno transformira kako bi izrazio ili unaprijedio žanrove koji su se razvili tijekom vremena. Kako transformirati postojeće kodekse za found footage film, film-esej, film bez kamere itd.?

ORIS: Nije li u suprotnosti sa samim medijem da eksperimentalni film ima žanr?

Jodie Mack: Da! Naravno, i u tome je problem. Sve kulminira pa opet periodično dođe do iskoraka. Eksperimentalno i žanr su oksimoroni, kontradiktorni pojmovi, ali zapravo posjećujem puno festivala i gledam jako puno ovakvih filmova; puno ljudi nema nikakvih problema raditi unutar ovih pojmova. Također, nastaje jako puno novih formi, koje se još uvijek ne mogu opisati.

ORIS: Jesmo li još uvijek u fazi neprestanog dokazivanja da je eksperimentalni film umjetnost?

Jodie Mack: To je stvarno dobro pitanje. Mislim da ćemo stalno morati dokazivati da je umjetnost, jer je film bio industrija prije nego umjetnički izraz. Kako bismo napravili kamere, trebali smo novac od industrije. A oni su trebali svoj novac natrag – i to odmah, što je podrazumijevalo da se radi ono što je ljudima već bilo poznato. Sve dok postoji filmska idustrija, mislim da ćemo uvijek biti marginalizirani i uvijek ćemo se morati dokazivati, jer ljudi odrastaju s tim pričama i kako ćemo ih naučiti ičemu drugačijem? To je zapravo prilično čudnovato jer se puno eksperimentalnih praksi koristi u oglašavanju. Znate, to je zapravo kao da kažete da ne volite apstraktnu animaciju, ali da bi vas mogla natjerati da kupite par cipela ili nešto sasvim drugo. Dakle, prizor može uspjeti u ovom reklamnom bloku od trideset sekundi. No, uglavnom nemamo koncentracije, a ni konteksta. Ljudi jednostavno reagiraju: Što je ovo? Nema ljubavne priče, nema akcijskih scena, nema negativca. I to je prilično nesretno jer se opet slijede vrlo ograničeni sklopovi parametara, a toliko je toga što bi film mogao napraviti.

ORIS: Što je sa samim terminom? Mnogo teoretičara tvrdi da eksperimentalni film zapravo ne postoji i da ima pogrešan naziv. Koji je Vaš stav o tome i što mislite o terminima koji se odnedavno koriste za eksperimentalni film, poput inovativnog filma? Postoji li razlika između inovativnog, avangardnog i eksperimentalnog?

Jodie Mack: Svi su termini, čini se, sinonimi. Ne vjerujem da avangardu možemo odrediti tijekom života. Ljude možemo proglasiti avangardnima tek nakon smrti. Ne možete za sebe reći da ste avangardni. Nikako! Morate umrijeti i onda netko za vas može reći da ste bili ispred svog vremena. U određenom smislu, sva bi kinematografija trebala biti inovativna i eksperimentalna. I šteta je da se moramo uvijek iznova dokazivati, ali istina je da ovi termini opisuju različite filozofije, u biti, o istoj stvari. Ove razlike sigurno pomažu dešifrirati brojne pokretne dijelove eksperimentalnog snimanja, ali ne mislim da se termini mnogo razlikuju.

ORIS: Neki redatelji mrze naziv eksperimentalni film. Pitaju zašto se ne bi zvao samo film. Jedna od najpoznatijih Kubelkinih definicija jest da nema eksperimentalnog filma, da je sve samo film – normalni film.

Jodie Mack: Zapravo se radi o tome da ako to nazivaš normalnim filmom, ne priznaješ da si marginaliziran, što je lijepo. Sviđa mi se naziv mikro film jer govori o malim zajednicama koje zajedno rade kako bi održale prikazivanja, ili da radite na svom filmu sami, ne kao dio velike ekipe. Opisuje različitu vrstu modela proizvodnje, ali može se krivo razumjeti u smislu malog filma, malog čovjeka, marginaliziranog čovjeka. Razumijem zašto ljudi koji grade karijeru u umjetnosti zaziru od ovog naziva – jer ih marginalizira.

ORIS: Mogu se čuti komentari poput: Oh, svatko to može! Svatko može snimiti neki performans i prikazati ga baš tu. Što mislite da Vas razlikuje od svih ostalih koji se time bave?

Jodie Mack: Da, takav je stav jako izražen i naročito se s njime susrećete kao profesor. Studenti donesu komad izmeta na ocjenu i kažu: Oh, pa ovo je konceptualno, eksperiment. I to je odgovor koji najbolje prolazi, ali mislim da nije točan. Isto je s glazbom; kada neupućeni ljudi slušaju Johna Cagea ili nekog sličnog glazbenika, kažu kako za takvu glazbu ne treba imati talenta. Ali John Cage je bio obrazovani glazbenik. Morate naučiti kako, da biste mogli dekonstruirati. Ljudi to baš uvijek ne razumiju.

ORIS: Svatko može izvesti četiri minute i trideset sekundi šutnje, na primjer.

Jodie Mack: Upravo tako! Svatko to može. I svatko to treba napraviti! Ili svatko može naslikati ove trake na platnu ili slično. No, ovo je pak srž suvremene umjetnosti; prijelaz sa slika na ideje, na slike i ideje. Uvijek se borim sa studentima kada kažu da mrze apstrakciju; kažem da ćemo onda početi s dadaizmom ili sl. Pitam ih tada mrze li rat, na što odgovore potvrdno. Kažem im da onda ne mogu mrziti dadaizam budući da je nastao kao reakcija na rat; tadašnji su umjetnici rekli da ako su slikarstvo, krajolici i portreti umjetnički oblik kulture koja prihvaća ovakav tip ponašanja, ne žele biti njezin dio. Učim ljude da razmišljaju o konceptualnoj umjetnosti kao o nečemu što je imalo potencijala dematerijalizirati predmet umjetnosti, ali nije. Idealno, mogla bi poslužiti kao način nadilaženja činjenice da umjetnost pripada samo aristokraciji i ogromnom tržištu, samo bogatima. Umjetnost je danas, naravno, više od toga, ali i dalje podupire uvelike napuhano tržište. Meni je činjenica, odnosno ideja da se može živjeti od prodavanja umjetnosti u određenoj mjeri suprotna određenim definicijama umjetnosti. Opet slično ranije rečenom – treba pustiti da djelo umre da bi nešto vrijedilo. Ovim se bavim deset godina i imam trideset filmova koje sam napravila kadar po kadar. Međutim, još je puno filmova koje moram snimiti.

ORIS: Razlika je zapravo u Vašem radu?

Jodie Mack: Intenzivni rad kao princip mog djelovanja pomaže da me mimoiđe taj tip kritika, da. Ali sasvim je promašeno reći kako to svatko može napraviti. Postoji razlika između reprezentacije i apstrakcije, načina na koji se može stvarati umjetnost i o njoj govoriti, koji je puno različitiji od vremena kada smo samo radili portrete kraljeva ili sl. Iako, tržište umjetninama danas je odvratno; nitko nikad ne bi trebao toliko zarađivati na umjetnosti. Kako bi izgledao život kad ne bismo trebali težiti ovim stvarima? Kako bi bilo kad se ne bismo morali svakog dana prosuđivati na temelju toga koliko novca možemo zaraditi ili koliko uspješni možemo biti? Kad bismo mogli samo postojati. Kako bi to bilo? Imali bismo mnogo različitih vrsta umjetnosti kad bi bilo baš tako. Mislim, zapravo, da je umjetnost 20. stoljeća nastala kao reakcija na socijalne nepravde i da su ljudi koji i danas pate od tih nepravdi još uvijek pod utjecajem tih iskrivljenih ideala umjetnosti. Opet, prilično komplicirano.

ORIS: Rekli ste da Vaši studenti ne vole apstraktnu umjetnost. Što im se u apstraktnoj umjetnosti ne sviđa?

Jodie Mack: Nije da je mrze; ona jednostavno ne odgovara njihovim očekivanjima da umjetnost treba predstavljati stvarnost i da umjetnost koja se temelji na vremenu treba prenijeti priču. Na kraju, ne mislim da je mrze. Bilo je jako zgodno kad je moja škola kupila ogromnu instalaciju Ellswortha Kellyja, koja se nalazi baš pored mog ureda i učionice za animaciju. Bilo je to prilično konzervativno za moj ruralni grad, tih pet obojenih blokova. Studenti su govorili da su ih oni mogli napraviti. Ravnatelj muzeja održao je tada sjajan govor u kojem je rekao: Ne, kada o ovome dublje razmišljate, razmišljate o tome kako ove boje putuju. Razmišljate o mjerilu ovih blokova i kako odgovaraju zgradi u kojoj se nalaze te kako surađuju s prostorom u koji su smješteni. U tome ima puno više nego što mislite. Studenti se zatim trude napraviti projekte i vi kažete: Vidjeli smo remek-djela ovog žanra o kojem smo učili na nastavi i zatim vaša. Čija su bolja? Očito, ona majstorska, je li tako? Uglavnom. Velika je lekcija učiti iz neuspjeha a ne uspjehu. Oni su jednostavno odrasli s istim očekivanjima, kao i svi ostali.

ORIS: Vaša uloga kao profesora je, dakle, dekonstruirati ova očekivanja?

Jodie Mack: Vjerujem da je tako. Mislim da svatko tko danas podučava o filmu i medijima treba uvesti i sadržaje medijske pismenosti, čak i ako je kolegij drugačije usmjeren. Jer, iako studenti ne postanu umjetnici, ipak nauče više cijeniti stvari te nadiđu epidemiju stava svatko je kritičar. Osobito s ovim sviđa mi se / ne sviđa mi se / odbijam stavom, koji je nametnula tehnologija. Mislim da je puno važnije biti otvoren i moći sve upiti; dopustiti da vas obuzme i dirne. Vidjela sam na stotine filmova snimljenih bez kamere. Neki sam dan pregledavala film jednog apsolventa koji je radio bez kamere, s pepelom svog oca. Jecala sam jer je to tako nevjerojatna gesta. Nisam plakala jer je to bilo tužno; plakala sam jer nisam znala kako će ostali u filmskom svijetu prihvatiti njegovo djelo. Mogli bi ga pogledati i reći kako je to još jedan film snimljen bez kamere. Gesta je tako snažna, a ja sam osjetila tu veliku mogućnost da je neće svi shvatiti. I bilo mi ga je žao jer se zaista izložio, stavio u ranjiv položaj i riskirao, a nisam bila sigurna kako će na to reagirati svijet – zbog istih stavova. Čak je i ljude koji su zaista posvećeni kulturi teško zadovoljiti. Stalno gledaju iste stvari i vrlo lako nešto odbace.

ORIS: Zbog čega nema baš mnogo žena u eksperimentalnom filmu?

Jodie Mack: Nema mnogo žena ni u jednoj vrsti filma. Može se ići tako daleko i reći da nema žena ni u čemu. Ima jedan sjajan članak Linde Nochlin, naziva Zašto nema velikih žena umjetnika. Ona opisuje mogućnosti stvaranja umjetnosti ako ste žena. Postoji prirodno ženska umjetnost, umjetnost koju je stvorila žena osnovnim ženskim kvalitetama. Postoji i feministička umjetnost, koju možete stvarati, ali koju, jednom kad je proglasite feminističkom umjetnosti, ubijate. Opet marginaliziranje. Mislim da je dosta eksperimentalnog filma prilično hladno i bezdušno jer je tako ukorijenjeno u formalnom razumijevanju koje često izbjegava istinu. Zapravo je velik broj žena u eksperimentalnom filmu. Moglo bi se reći da su žene osjetno jača komponenta kanona eksperimentalnog filma, nego holivudskog kanona – barem novog kanona!

ORIS: Spominjali ste žensku kvalitetu u filmu. Kada Vam netko kaže da Vaši filmovi imaju žensku kvalitetu, smatrate li to komplimentom?

Jodie Mack: Ženskasti su, je li tako? Dosta mi je ljudi reklo da su ženskasti i nakićeni. Mislim da se na neki način više apstraktnih filmova bavi materijalnom strukturom ženskog, odnosno temeljem onoga što je dostupno ženama – filmovi koje sam napravila od svoje odjeće, od onoga što sam kupila na ženskom odjelu. Nikad nisam ništa napravila od muške odjeće. Možda ću stvoriti i nešto drugačije. To je nešto poput filma Dusty Stacks of Mom – koji će muškarac napraviti takav film o svojoj majci? Vjerojatno nijedan. Trenutačno radim na novim djelima koja se bave izgradnjom glamura. Radim s nakitom i sličnim materijalima – bavim se time kako se oni odnose na žensku čežnju za ljubavlju i brakom te kako nakit funkcionira kao nešto što bi muškarac trebao dati ženi. Dijamanti su ženin najbolji prijatelj, bliješteći ukras. Kad sam se počela baviti ovim kristalima, išla sam po Sari dućanima u Londonu, koji ovakvog jeftinog i dekadentnog nakita imaju u izobilju. To je druga vrsta nesklada, ova vrsta jeftinog i lošeg glamura, plastičnih dijamanata.

ORIS: Vaše su izvedbe poput rock-predstava. Koja je Vaša namjera? Želite li manipulirati granicom između visoke i niske umjetnosti, eksperimentalnog kina i rock-predstava?

Jodie Mack: Počelo je kao bavljenje komercijalizacijom kulture, aspektom postera. Gdje se prodaju posteri? Na koncertima. Što sam ja odlučila napraviti? Uzeti element albuma Dark Side of the Moon, koji je sam po sebi zasićen kulturnim referencama. Strukturni princip rock-predstava više se temeljio na energiji i izgradnji energije. Imate dva uvodna čina koji polako počinju; oni vas pripreme, zatim slijedi glavna točka (headliner) te bisevi. Postoji stupnjevanje energije te veza između apstrakcije i koncerata. U sad-u je jako popularna tradicija laserskih svjetlosnih predstava – možete otići u planetarij te gledati Led Zeppelin ili album Pink Floyda uz laserske svjetlosni show. I to je jedini način na koji javnost može doživjeti apstraktnu umjetnost, ali na jedan uopćeni populistički način. Ove popularne tradicije pak posuđuju elemente iz lijepe umjetnosti i povijesnih načina apstrakcije. Igra svjetlosti umjetnost je iz razdoblja prije kina i strojeva te je, naravno (i najprije), prirodni fenomen. Htjela sam ukazati na poveznicu između kinematografskog iskustva i načina na koji javnost doživljava apstrakciju. To je također razlog zbog kojeg sam odlučila napraviti i uključiti film Undertone Overture – jer se poklonio javnom iskustvu gledanja zalaska sunca, u isto vrijeme stvarajući vizualnu jeku pomoću amorfnih slikarskih tehnika te zatim načinu na koji je psihodelična industrija preuzela iste formalne oblike u proizvodnji majica.

ORIS: Ako sam u pravu, usredotočujete njihovu pažnju na masovne medije, poput lasera, samo da bi ih naveli da pogledaju i ostale stvari?

Jodie Mack: Pokušavam povući paralelu između onoga kako ove stvari funkcioniraju, bilo u zatvorenijim umjetničkim oblicima ili u umjetničkim oblicima koji su više mainstream te pokazati kao zapravo koriste istu svjetlost. Svjetlo korišteno u planetariju ili predstavama tzv. proširenog kina četvrtkom ista su. Majice obojene tie-dye tehnikom, mnogo slika na platnu ili ručno obojeni filmovi – svi su isti. Razlika je samo u njihovoj percepciji ili načinu predstavljanja na tržištu.

ORIS: Kad pogledamo postere, primijetio sam da jako volite odbačene materijale stare škole, zastarjele stvari… Što vas kod njih privlači?

Jodie Mack: Pa uglavnom to da ih mogu naći u izobilju. Sve što mogu naći bez problema i u velikim količinama, koristit ću. Ono što je zanimljivo kod filmskih postera – svi su materijali koji se nisu prodali, kao npr. razglednice s likom Catherine Zeta-Jones. Zašto smo ih ikad kupovali? Zašto je itko mislio da će se prodavati? Zašto nam trebaju tri verzije postera s tri naslova Catherine Zeta-Jones? Jako me zanimaju materijali koji su pokušali služiti kulturi, jer su materijali potrošni. Na jedan način, osjećam se kao da im pružam trajanje ili održim nešto poput pogreba ili pogrebnog govora jer će se samo baciti u smeće i pasti u zaborav.