Priča o slavi talijanske mode

napisala Cristiana Raffa

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Industrijska arhitektura poslužila je kao modna pista za postav izložbe koja slavi odjeću, stavljajući je u različite suodnose s promatračem. Statična modna revija, zaustavljena u vremenu, poput višedimenzionalne polarodine fotografije. Izložba o modi, o povijesti mode i kostima – Bellissima. L’Italia dell’alta moda 1945–68 održava se u muzeju maxxi u Rimu i traje do 3. svibnja. To je prvi put da je veličanstvena zgrada englesko-iranske arhitektice Zahe Hadid ugostila takvu vrstu projekta i time se svrstala uz bok najvećim muzejima suvremene umjetnosti poput Moma-e u New Yorku i Victoria and Albert Museuma u Londonu.

 

Riječ je o izložbi koja usmjerava svjetla reflektora prema svijetu koji je zavrijedio da ga se pamti i da bude zvijezda vodilja za budućnost Italije, koja u sebi čuva potencijal da ponovno postane svjetski uzor za stil, dizajn i visoku kvalitetu izvedbe. Na izložbi Bellissima lutke nose povijest, odjeća priča o slavi talijanske mode u odnosu na pariške atelijere u godinama nakon Drugoga svjetskog rata i gospodarskog procvata, o utjecaju koji je imala ulazeći u ormare milijuna žena cijeloga zapadnog svijeta.

 

U postavu arhitektice Marije Giuseppine Grasso Cannizzo nalazi se 80 odjevnih predmeta, plodova izuzetne kreativnosti velikih kreatora. Odjeća koja je zasjala na glamuroznim zabavama i na premijerama prošloga stoljeća – u Hollywoodu na Tiberu živjela se La Dolce Vita u kojoj su sudjelovali i umjetnički atelijeri – rezultat je strogih, čak pretjeranih istraživanja forme inspiriranih putovanjima na Mjesec koja su se tih godina pripremala i predstavljala snove o budućnosti. Svjetlucava odjeća obilježje je posljednjeg dijela izložbe, posvećenog estetici šezdesetih godina usmjerenoj budućnosti, tako dobro prikazanoj u filmu Elija Petrija La decima vittima (Deseta žrtva) iz 1965. godine. Reference na popularnu i optičku umjetnost najavljuju zvjezdane scene kultnog filma 2001.: Odiseja u svemiru Stanleyja Kubricka (1968.).

 

Na izložbi je prikazana odjeća dizajnirana za Avu Gardner, Anitu Ekberg, Ingrid Bergman, Lanu Turner, Kim Novak, Annu Magnani (koja je glumila u filmu Bellissima Luchina Viscontija iz 1951., prema kojem je projekt i dobio ime). No tu su i dnevne kombinacije, ženski kostimi i kaputi koji pričaju o luksuzu svakodnevice, luksuzu koji zapravo oslobađa žene od zategnutih korzeta i predugačkih suknji. Kulturna revolucija koja se postiže čak i iglom i koncem. Počinje istraživanje tog područja koje je dozvolilo talijanskim krojačima da proučavaju modu najviše kvalitete, a koja se nije nužno vezivala uz glamuroznu odjeću. To je bio put koji je vodio prema prêt-à-porteru, dotada nepoznatoj demokratizaciji korisnika.

 

U tim godinama izuzetnoga kulturnog previranja odnosi između mode i umjetnosti veoma su dinamični te postoji živa i neprekidna razmjena ideja, a njihovi se izričaji međusobno isprepliću. Kao što je ustvrdila Irene Brin, jedna od prvih novinarki u Italiji koja se bavila modom i kostimima: Modu treba tumačiti u odnosu na kazalište, knjige, muzeje..., ali isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Tako umjetnici i kreatori tih godina dijele zajednička iskustva, sredstva i mjesta susreta: Caffè Rosati na Piazzi del Popolo u Rimu te bar Jamaica u Milanu predstavljaju zajedničke kontekste za razmjenu ideja i međusobno obogaćivanje.

 

Kao što je na otvorenju izložbe objasnila kustosica Maria Luisa Frisa, u Italiji postoji suradnja u projektima i znatiželja da se istraži i definira kreativno vrelo ideja i ispreplitanje raznih disciplina koje se događalo u godinama nakon Drugoga svjetskog rata: Ako je atelijer predstavljao umjetnika, a umjetnik svoj atelijer, dogodile su se situacije poput galerije L’Obelisco u Rimu koje su postale točke susreta ne samo raznolikom svijetu umjetnika nego i kolekcionarima, sanjarima, kreatorima i lijepim ženama, intelektualcima i besposličarima.

 

MAXXI je inscenirao dijalog između odjeće i djela velikih umjetnika toga doba, poput kreacija Mile Schön inspiriranih prorezima na platnima Lucia Fontane. Milu Schön je Diana Vreeland prozvala talijanskom Coco Chanel, nastavlja Maria Luisa Frisa, uspoređujući je, dakle, s onom koja je promijenila način odijevanja u skladu s estetikama i poetikama modernizma. Mila Schön je zahvaljujući velikom fotografu Mulasu upoznala i postala prijateljica Lucia Fontane te je pratila prijelaz mode između atelijera, butika i ‘prêt-à-portera’.

 

Svijet koji izranja u osvijetljenoj dvorani muzeja maxxi, s velikom staklenom stijenom okrenutom prema dvorištu i s pogledom na grad iz ptičje perspektive, priča je o modi neposredno prije nego što je postala usmjerena na business. Tu su začeci masovnog konzumerizma. Kulturne prijestolnice, posebno Rim, ponovno pronalaze zajednički jezik sa svijetom. Odjeća postaje kreativni čin. Osim odnosa Mile Schön i Fontane, umjetnici poput Dorazija, Sanfilippa i Carle Accardi crtali su za svilane na sjeveru Italije, dok grafizmi Alberta Biasija pronalaze drugo područje za svoj iluzionizam. Germana Marucelli povjerila je projekt svojega novog atelijera Paolu Scheggiju i lansirala liniju Optical, ostvarenu u suradnji s kinetičkim umjetnikom Getulijem Alvianijem. Nasuprot tome, Campigli na svojim slikama prikazuje odjeću, frizure i nakit, bilježeći i često puta anticipirajući razvoj mode u svojim elegantnim ženama totemskih, uskih figura i izraza lica zamrznutih u elegantnom čuđenju. Među njegovim su djelima i portreti Irene Brin, Else Schiaparelli, Muriel King i Germane Marucelli, za koju je dizajnirao uzorke i tkanine za kolekciju proljeće/ljeto 1951.

 

Osim odjeće Emilija Schubertha i sestara Fontana, Germane Marucelli, Sarlija i Simonette, Capuccija i Gattinonija, Fendija, Balestre, Bikija, Galitzine, Puccija i Valentina, na izložbi je prikazan i nakit, modni dodaci i male skulpture koje imaju svoju samostalnu vrijednost. Izložene ikonične Bulgarijeve ogrlice, koji je pokrovitelj događaja, predstavljaju sintezu žive kreativnosti branda tih godina: od zlatnih zmija s dijamantima do rafiniranih večernjih torbica Melone (u obliku dinje), do obilja rubina i safira na rimskim kovanicama koje su postale dekorativan element, kao i drago kamenje i neobični lanac iz 50-ih godina od platine s rubinima i dijamantima, sveukupno 70 karata.

 

Modni dodaci, cipele, torbe – sve što je definiralo stil zahvaljujući specijalnom dodiru vrsnih stručnjaka, između ostalih Ferragama, Guccija, Coppole i Toppa, Roberte di Camerino. U vitrinama, između lutaka, nalaze se sjajne stranice modnih časopisa Bellezza, Novità ili Vogue, tjednih kataloga uz koje su, listajući ih, maštale mnoge žene. Za razliku od modne fotografije iz tridesetih godina, objašnjava znanstvenik i autor Stefano Tonchi, ko-kustos izložbe, visoka se talijanska moda tih godina gotovo uvijek fotografirala vani, izvan zidova studija. Nosi je talijanska žena koja je iz poratnih godina izašla osiromašena i izgladnjela, ali oslobođena od predrasuda. Pokret otpora i oslobođenje vidjeli su zapravo talijanske žene kao vladarice svojih sudbina i u privatnom i u javnom životu. Ta nova sloboda, osjećaj neovisnosti i sudjelovanje u svijetu rada pronašli su u modi privilegirano područje izražavanja.

 

Povodom otvorenja izložbe, umjetnica Vanessa Beecroft izvela je performans vb74: trideset žena različite dobi i potpuno različitih figura i stasa izloženih oku javnosti. Poze, široke i ugodne haljine, odsutni pogledi, namjerno nevinog držanja: sve to kako bi se naglasilo stanje tih tijela kao objekata. No, gdje ženino tijelo postaje objekt – materijal za scensko uprizorenje, slika za prikazivanje – promatrač automatski postaje voajer. I to je jedan od pogleda na modu.