Razgovarali u Weileru 13. listopada 2014.

Bernhard i Stefan Marte nisu napustili svoje rodno selo, čak ni svoju rodnu kuću pretvorenu u atelijer u selu Weiler u Austriji. Njihova arhitektura koja nastaje na rubu od centralnog je značaja, a pritom uvijek neodvojiva od svog mjesta. Intenzitet arhitektonskog procesa jednak je kod paviljona za probe seoske limene glazbe, kao i kod smjelih inženjerskih konstrukcija mostova. Beskompromisno razvijaju vlastiti formalni jezik, uvijek sa svrhom najboljeg odgovora na zadatak, ali bez približavanja jednoznačnom funkcionalizmu. Marte.Marte protagonisti su jedne arhitektonske scene koja malu planinsku pokrajinu Vorarlberg čini dostojnim životnim okolišem.

ORIS: Najuspješniji projekti u Austriji nastaju u vrlo malim sredinama. Vaš rad također to dokazuje. Kako je moguće da se na rubnim područjima mogu planirati i realizirati projekti od centralnog značenja? Nama je to posebno zanimljivo, jer se također ne nalazimo na nekoj središnjoj poziciji. Možete li nam malo objasniti povijesnu pozadinu ovakve situacije?

Stefan Marte: Nasljednici smo grupe Vorarlberger Baukünstler[1] te smo kao kasnija generacija od nje profitirali. Bacimo li pogled unatrag, moramo kazati da se tada dogodila mala revolucija. Grupa se orijentirala prema skandinavskoj arhitekturi u smislu suzdržanosti i jednostavnosti; pronašli su svoj put u opoziciji prema tada uobičajenom sistemu. Posljednjih 30, 40 godina kod nas se zapaža fenomen samosvjesne graditeljske kulture, koju mnogi zastupaju i koja je našla svoje mjesto u širokoj javnosti. Pri izgradnji javnih objekata, komunalne zajednice odlučile su se za arhitekturu. Sve su to rezultati djelovanja grupe Baukünstler, obavili su zaista misionarski posao uvjeravanja. Sve je to bilo moguće vjerojatno zato jer je naša pokrajina tako mala. Razvila se vrlo aktivna natječajna djelatnost. Odgovorni ljudi uvidjeli su dodatnu vrijednost kvalitetne arhitekture i pozitivne efekte koje ona ima za socijalno okruženje. Nije riječ samo o kvaliteti arhitekture, već i o kvaliteti našeg životnog prostora, našeg okoliša.

ORIS: Vjerojatno je također važno da su političari prepoznali priliku i shvatili kako se pomoću arhitekture mogu afirmirati, profilirati i tako osvojiti biračke glasove.

Stefan Marte: Uvijek su važne djelatne osobe. U Vorarlbergu već godinama imamo pokrajinske poglavare koji arhitekturu smatraju svojom temom. Također, imamo instituciju Vorarlberger Architektur Institut, tu nastojimo informirati o arhitekturi. Vrlo je značajno imati Kuću arhitekture, tu se mogu postavljati brojna pitanja i može se mnogo toga pokrenuti.

ORIS: Koliko je za Vaš rad važna velika švicarska arhitektonska scena koja se nalazi u vašoj blizini? Je li moguće povući paralelu između regija Vorarlberg i Graubünden? Odvija li se utjecaj preko literature i medija ili ima i osobnih veza?

Stefan Marte: Blizina istočne Švicarske i regije Graubünden je prostorna, a istovremeno i emocionalna. Istočni Švicarci bliskiji su nam od Gradišćanaca ili Bečana, mada njih također vrlo cijenimo. Osoba kao Peter Zumthor nam je, dakako, uzor. Ne želimo krenuti njegovim putem, ali on ima veliki utjecaj na nas; stvorio je karizmatična, savršena djela velike snage. Neki projekt smatramo uspješnim ako nas emocionalno dirne kad ga doživimo.

ORIS: Vaši su radovi također uvijek tijesno povezani sa specifičnim mjestom na kojem se nalaze, nemoguće ih je transferirati. Svejedno je nalaze li se na slobodnom prostoru, kao u slučaju obiteljske kuće u Dafinsu, ili je to toranj Skloništa u Laternsu ili pak gradite u već postojećem ansamblu: u slučaju škole u Dornbirnu nanovo definirate sliku gradskog prostora; u Fresachu, gdje također već postoji stari ansambl, iznova formulirate i organizirate prostor; u slučaju kapele u Batschunsu mjestu ste odredili završnu točku.

Stefan Marte: Vi ste to upravo tako razumjeli kako i mi to vidimo. Naime, naš rad je vrlo često pogrešno shvaćen. U vezi Skloništa u Laternsu, koje je vrlo suvremena arhitektura, bilo je komentara da nismo reagirali na lokalne prilike. Smatramo da imamo pravo služiti se jezikom formi koji ne slijedi određene tradicionalne tragove – idemo vlastitim putem koji slijedi današnjicu. Također upotrebljavamo čelik ili drvo, ali naš način projektiranja je takav da funkcije nastojimo izraziti na skulptorski način, a za to je teško mimoići lijevani beton.

ORIS: Kod Vas se zamjećuje danas već rijetka težnja prema izvjesnoj avanturi. Mostovi Schanerlochbrücke i Alfenzbrücke svjedoče o odvažnosti, o zadovoljstvu kad je djelo smiono. Je li to također Vaša motivacija?

Stefan Marte: Da, to je uvijek slučaj. Zanimljiva nam je svaka zadaća koja je potencijalno uzbudljiva, kod koje možemo izraziti nešto novo. Manje nam leži optimiranje pragmatičnih koncepata i njihovo višestruko reproduciranje. Oduševljeni smo kad se možemo u okviru neke inženjerske zadaće izraziti na vlastiti način, razviti konstrukciju koja nije svakodnevna, koja specifičnoj lokaciji daje posve specijalni karakter. Pri radu na nekom naročitom zadatku za naročitu lokaciju, svojstvena nam je težnja za novim; tu smo nezaustavljivi, to je naš život, to nam se sviđa. Zadaća kojoj smo odani je izgradnja škola; dakako, to nam također omogućava preživljavanje. To je vrlo lijepa tema, volimo raditi s djecom i za djecu. Trenutno je za nas pogodno što se razvija novi školski sustav, traže se novi školski oblici koji zahtijevaju nove prostorne strukture.

ORIS: Govorili smo o materijalima: vaši objekti izvana često imaju grubu ljusku, kao u slučaju Tornja za djevojke. Tu nastupa dualnost, iznutra se razvija čulnost, taktilnost. Je li Vaša namjera postići tu dvostruku funkciju?

Stefan Marte: Općenito nam je izrazito važno, također emocionalno, da razvijemo robusnu ovojnicu, skulpturnu formu koja u unutrašnjosti posjeduje posve suprotne kvalitete: vrlo ugođajne, tople i meke, u većoj mjeri feminilne efekte. Kod moje kuće u Dafinsu uveli smo i temu zavjesa. Ako u smislu moderne ukidamo zidove, kuća posjeduje samo otvorene i zatvorene površine: dakle, sve što nije betonski zid je staklo. Nema prozora, no kako bi se iz kuhinje mogao promatrati krajolik, tu su tek dva proreza u zidu, koncipirana tako da odgovaraju visini moje žene. Kako bi prostorije ipak imale karakter zaštićenosti, otkrili smo temu zavjese. Zavjese djeluju svilenkasto, ta feminilna mekoća predstavlja jednu drugu razinu. Uvijek razmišljamo o relativno robusnim i konzekventnim konceptima, ali želimo da u unutrašnjosti prevladava osjećaj ugode i zaštićenosti. Kad god je to moguće, izvana vrlo rado radimo s betonom, a u unutrašnjosti s brezovinom. Brezovina je nadasve simpatično, vrlo ugodno i jako lijepo drvo.

ORIS: Vaši su prozori zapravo i prostori, to je slučaj kod dvorane za probe u Batschunsu – služe plastičnosti zgrade, ali također kao dodatni prostori.

Stefan Marte: To je tema uvijek iznova, klasični prozor nam ne leži. Nije ga uvijek moguće mimoići, ali u idealnom slučaju to je moguće pri manjim objektima ili specijalnim funkcijama. Kod spomenute dvorane za probe ideja je bila da se pomoću tih prostornih prozorskih elemenata uvede svjetlo u prostor sa strane. Tu stoji dirigent sa svojom grupom i nitko ne bi trebao gledati u svjetlo, zato ono dolazi sa strane; idealan efekt je pojačan uslijed dubine prozorskog prostora.

ORIS: Svjetlost je također vrlo značajna za kapelu u Batschunsu. Ali tu je tema i materijalnost; arhajski, arhetipski materijal – ilovača. Primijetili smo da je sada, nakon nekoliko godina, jedna strana, s koje puše vjetar, već ponešto trošna.

Stefan Marte: Radili smo zajedno s Martinom Rauchom koji nije samo stručnjak – on je zaista majstor u građenju ilovačom. Skidali smo oplatu, a onda se digla oluja s tučom koja je zahvatila upravo tu stranu. Kada je Martin došao, rekao je: Danas je fasada ostarjela za 20 godina. Nabijena ilovača nešto je sasvim posebno, pri tom projektu za nas je bila idealna. Namjera je bila proširiti vrlo lijepi zatečeni ansambl groblja i crkve arhitekta Clemensa Holzmeistera. Ubrzo nam je bilo jasno da Holzmeisterovo remek-djelo ne možemo dopuniti nečim sličnim. Situaciju smo shvatili kao plato iz kojega na skulptorski način želimo razviti zid s urnama i kapelu. Projekt smo mogli realizirati tehnikom nabijene ilovače, zajedno s Martinom Rauchom i uz djelatni angažman lokalnog stanovništva. Realizirali smo je u sličnoj monolitnoj formi kao kad radimo s betonom. Mislim da smo postigli i masivnost koja nam se tako sviđa pri radu s betonom. Naime, betonski zid obasjan suncem u predvečerje djeluje erotično, posjeduje snagu, uzemljen je, djeluje magično. Slično je s nabijenom ilovačom. Zaista, uzemljeni prostor svojom materijalnošću i masivnošću djeluje smirujuće, kao da nestaje strah od prolaznosti. Linije slojeva ilovače s finim ornamentom vrlo su lijepe, to je rukopis Martina Raucha. Zajednički smo odlučili da na zid ne postavimo klasični križ, već štap od hrastovine; svaki promatrač u njemu može vidjeti svoj vlastiti križ. Dakako, svjetlo i tu dolazi sa strane, stvara emocionalni ugođaj unutarnjeg prostora, iako ipak prevladava tama.

ORIS: Ovdje, kao i kod Vaših drugih projekata, usmjeravanje svjetla osobito je važno. Ono može emocionalizirati doživljaj prostora.

Stefan Marte: Svjetlo je za nas vrlo važno. Bavili smo se i umjetnim svjetlom u suradnji s tvrtkom Zumtobel, osobito s ekspertom Herbertom Reschom. On nam je ukazao na vrijednost sjene. Za nas su važni sunce i sjena, za njega su to svjetlo i tama – emocionalna igra s raznolikim vođenjem svjetla. Ništa nije gore od potpuno osvijetljenog prostora. Stoga i u stambenim objektima i drugim našim građevinama sjeni dajemo veće značenje.

ORIS: Kada je riječ o oblikovanju, Siza je rekao da je najteže smjestiti prozore u zid.

Stefan Marte: Kako je samo u pravu.

ORIS: Upravo kod školskih objekata, u Dornbirnu, ali također kod projekta Mariatal; za Vas je oblikovanje otvora očigledno važan instrument kako biste naglasili draž i atmosferu zgrade. Kako se to poigravanje nepravilnim, izmaknutim otvorima različitih formata, taj vanjski efekt, odražava u unutarnjem prostoru?

Stefan Marte: To je uvijek iznova drugačije. U principu se slažemo sa Sizom, volimo netaknute zidove; što je snažnija figura, objekt kao takav, to je bolnije kad ne možemo raditi samo s otvorenim i zatvorenim zidovima. Na neki način prozor je trojanski konj banalnosti. Ako nismo nadasve oprezni, od najljepšeg projekta može nastati bilo kakav projekt. U slučaju Mariatal ideja je bila da nekadašnji samostan dalje promišljamo s naša tri građevna korpusa. Bilo je logično da ćemo za internat i školu trebati mnogo normalnih prozora. Već u natječajnoj fazi važna nam je bila slika srednjovjekovnih zidova; naime, tamo još postoji jedan srednjovjekovni trakt s različitim formatima prozora, kako se to stoljećima razvijalo. Htjeli smo taj nepravilni lik ansambla, koji se organski razvijao, prenijeti u naš projekt. Naš natječajni projekt predviđao je 15, 20 različitih tipova prozora. Kako bismo projekt mogli smisleno realizirati, reducirali smo se na dva prozorska tipa: na kvadratni u razini zida i na okomiti format povučen unatrag. Dugo smo tako varirali dok nismo stekli dojam da na fasadi opet vlada kaos, u pozitivnom smislu. To je bila glavna tema. Treba odlučiti razvija li se projekt izvana prema unutra ili obratno. Iznutra smo imali prilično strogu pragmatičnu strukturu; dakle, nije bilo moguće postići izražajnu snagu iznutra prema van. Podsjetio bih na most Alfenzbrücke. Tamo je postojala ideja da betonsku cijev perforiramo i izrazitije zatvorimo prema cesti, a da prema krajoliku bude otvorenija. Pokušali smo slijediti dijagram sila za formu koja nam je bila potrebna, to je bio apsolutni limit; ustvari, to su betonom prekriveni nosači od čelika. Zatim smo, posve formalno, proširili čvorišta. Takvim masivnim čvorom iskazali smo poštovanje prirodi – razgranato deblo također ima zadebljanja.

ORIS: Znači, to je uvođenje organskog aspekta.

Stefan Marte: Upravo tako. Mi objekt smatramo zatvorenim pa ga onda intenzivnije perforiramo prema prirodnom prostoru. Istu temu pokušali smo primijeniti u slučaju škole spz Dornbirn. Svaka prostorija dobila je toliko svjetlosti koliko joj treba, ali ne više od toga. I kod Tornja za djevojke postupili smo na isti način. Nastojimo se maksimalno suzdržavati glede orijentacije nekog prostora. Kada se nalazimo u takvom prostoru, bit ćemo nagrađeni meditativnom smirenošću. Trudimo se razviti lijepu formu skulpturnog karaktera, ali prozori je oslabljuju, stoga često nastojimo naći prozore ili diobe prozora pomoću kojih pokušavamo iz projekta izlučiti mjerilo. Tijekom godina razvili smo formalni jezik za različite elemente koji su relevantni za projekte. Uvijek iznova nastojimo iz zgrada izuzeti mjerilo kako bi imale snažniju pojavnost.

ORIS: Spominjete mjerilo; parametri koje rabite u malom mjerilu, kao primjerice kod Skloništa ili Tornja za djevojke, obraćaju se zapravo svim čulima. Kako to funkcionira kod velikog mjerila, kod školskog centra ili poslovne zgrade? Postoje li zajednički nazivnici koji isto tako vrijede kod najmanje dimenzije kao i kod velikih zgrada?

Stefan Marte: Ovo pitanje zadire duboko. Otkrili smo da principi našeg rada nisu ovisni o mjerilu. Nažalost, do sada nismo često imali priliku to dokazati, ali kod školskog centra Grieskirchen mogli smo realizirati lijepu školsku zgradu, koja je 200 m dugačka i 60 m široka i jedan je od naših osobito važnih projekata. Pobijedili smo na natječaju; projekt su označili kao grad nad gradom. Mogli smo razviti koncept velike škole na zelenoj livadi. Sve do završetka izvođenja ovojnice imali smo vrlo dobrog investitora. Pokazali smo da se izdvajanje mjerila i modeliranje mogu realizirati na lijepi način. Pri projektiranju moramo, dakako, posve temeljito i radikalno razmišljati kada prelazimo iz malog mjerila u veliko. Kvalitetu nekog unutarnjeg prostora definiramo tako da je vanjski prostor sučeljen unutarnjem isto tako uokviren prostor koji unutrašnji prostor povlači prema van ili kvalitetu vanjskog prostora unosi u unutrašnji. To je naša tema. Bernhard i ja pohađali smo srednju tehničku školu, pet godina usađivali su nam tehniku gradnje. Obojica smo imali dojam da to ne može biti sve. Naš otac je imao poduzeće za sanaciju starih zgrada, polagao je drvene podove. Svako ljeto radili smo na gradilištima, stekli smo odnos prema drvetu kao materijalu. Obojica smo se odlučili za studij. Odmah smo zapazili da su drugi studenti, koji su završili gimnaziju i imali humanističko obrazovanje, došli u Innsbruck učiti sve o arhitekturi i građenju. Mi smo sve to već znali, jedino što nismo naučili bila je sposobnost slobodnog razmišljanja.

ORIS: Recite nam još nešto o školskom kompleksu u Grieskirchenu.

Stefan Marte: I tu smo nastojali s posve banalnim prozorima na drugoj razini i s okvirnim izbočenim elementima postići vlastitu grafičku estetiku. Sve su to fiksna ostakljenja, škola je pasivna zgrada s kontroliranim zračenjem. Ovo grafičko rješenje bilo nam je od pomoći.

ORIS: Odnos vanjske pojave i unutrašnjosti nije u skladu s ideologijom funkcionalizma.

Stefan Marte: Upravo tako. Da je to slučaj, iz naše perspektive značilo bi da nam se namjera izjalovila. Kasniji predstavnici investitora odlučili su se protiv određenih aspekata projekta; nakon brojnih varijanti imali smo dojam da bi projekt mogao propasti. To je realna situacija kreativnog arhitektonskog rada. Pokušavamo umjetnički djelovati, ali 90 % tog posla naprosto je znoj i borba. Raimund Abraham je kazao da smo pri realizaciji samo još odvjetnici vlastitog projekta; moramo braniti senzitivnu ljepotu projekta koju je u nacrtu imao.

ORIS: Ovdje smo u Vašoj rodnoj kući gdje se nalazi i Vaš ured. Vidimo tu brojne modele; koji su Vaši mediji, igra li kompjutor važnu ulogu?

Stefan Marte: Pitate kako radimo općenito. Uglavnom radimo posve klasično, na modelu, to nije ništa novo. U međuvremenu smo prisiljeni koristiti trodimenzionalne grafičke prikaze, nastale renderiranjem. Ako sudjelujemo na natječajima i želimo držati korak, moramo ih priložiti. U međuvremenu, naučili smo koristiti medij 3D simulacije kako bismo vrlo brzo mogli provjeriti je li objekt pravilno situiran u nekoj urbanističkoj strukturi. 3D simulacija postala je naš alat koji rado koristimo. Kad počnemo raditi na projektu, već u prvim trenucima crtamo brze skice. Zatim razmišljamo u raznim pravcima, a potom nastaju bezbrojni modeli u vrlo velikom mjerilu. Arhitektov problem je da se često zaplete u neku skicu, neku sliku i ne može je se više osloboditi. Eisenman je to često nastojao razriješiti uz pomoć računalnih programa i u tome je imao uspjeha. Kod nas vlada teorija kaosa, još samo razgovaramo, jer smo skloni biti suviše grafički u skicama, suviše konkretni. Kad počnemo očajavati, napuštamo ured i pokušavamo se razumjeti riječima, naći zajednički put ili još ekstremnije – razmišljati u svim pravcima. U uredu, obojica opet počinjemo skicirati sasvim različite stvari; svaki put situacija je jednaka. Mnoge lijepe stvari koje nam se na našim projektima sviđaju nastale su na taj način da se nismo razumjeli. Jedan je imao neku ideju koja je bez daljnjega bila dobra i moguća, no drugi je prihvatio ideju i razvio je u posve drugom pravcu, jer ju je drugačije shvatio. Taj proces nam je potreban. Također, u slučaju Tornja za djevojke – nikada nisam želio imati toranj. Petnaest godina živio sam u vrlo lijepoj kući na tri razine. Postalo nam je jasno da sada imamo šest kćeri; planirali smo na jednoj razini, koja miesovski lebdi u krajoliku, izgraditi prostor za djecu. Izradili smo model – bio je katastrofalan, naprosto tako nije išlo. Odbacili smo 20 koncepata, ali napokon je iz jednog nesporazuma nastao taj toranj.

ORIS: To podsjeća na jedan projekt Sverrea Fehna, na jednu kuću za obitelj s kćerima, također s tornjem, dakako posve drugačijim; on je projekt povezao s bajkom o Matovilki.

Stefan Marte: Naravno, moramo misliti na Matovilku kada je riječ o djevojkama i tornju. Ne poznajem taj projekt, rado bih ga vidio. Ono što sam vidio od Sverrea Fehna osobito me se dojmilo.

ORIS: Već ste spomenuli da radite zajedno s inženjerima, statičarima, konstruktorima. Radite li i s umjetnicima? Vidjeli smo da Vaša arhitektura nije uvijek monokromna, primijetili smo boju u vašim prostorima.

Stefan Marte: To je zaista iznenađujuće, gotovo dvadeset godina bojali smo se koristiti boju. Kad smo radili na školi u Dornbirnu upoznali smo umjetnicu Moniku Heiss; ona nas je stvarno oslobodila straha od boje. Da smo imali otvorene oči, mogli smo vidjeti da su Le Corbusier i mnogi drugi na impresivan način radili sa snažnim bojama u kombinaciji s primarnim materijalima. Monika nas je naučila shvatiti boju i koristiti je kao još jedan alat.

ORIS: Još jedno pitanje, o vidljivom betonu: kod Vaših zgrada je besprijekoran, kakvu recepturu imate? Prilično je teško napraviti vidljivi beton.

Stefan Marte: Nemamo nikakvih tajni, radimo s posve normalnim recepturama. Također, uzimamo posve uobičajene dodatke, pri izradi savjetujemo izvođače kako ne bi napravili klasične pogreške. Može im se dogoditi da na raznim mjestima – kod rupa za sidrišta vijaka ili na prijelazima, naročito horizontalnima – dođe do izlijevanja. U pravilu sami izabiremo poslovođu gradilišta, potrebna je osoba koja se može oduševiti. Želimo grubost betona, želimo da bude vidljivo kako tone mješavine pijeska, šljunka i raznih dodataka ispunjavaju komplicirano izrađenu konstrukciju oplate. Pri betoniranju prvo se izrađuje stolarska drvena konstrukcija, vrlo lijepa tvorevina, zatim dolaze tone željeza pa se onda još sipaju tone betona. Već smo izvodili 7, 8, 9 m visoke zidove, unosili smo mješavinu preko cijevi, tako da je mogla kliziti, kako oplata i željezo ne bi bili poprskani. Švicarci uvijek žele eliminirati i otvore sidrišta, dakle, sekundarnu konstrukciju. U tom pogledu više smo na strani Japanaca, ta sidrišta za nas su ornament.

ORIS: Kao što je Zumthor u kapeli Bruder-Klaus unio kristalne čepove u te otvore.

Stefan Marte: Da, taj je projekt nevjerojatan. Smatramo da ako ima dovoljno sidrišta, ako se oprezno unese beton, trebamo još samo nekoga tko ima smisla za taj proces; vibriranje betona je stvar osjećaja. Nitko ne može kazati koliko dugo – predugo je isto tako loše kao i prekratko. Tek kada se odstrani oplata vidimo kako je ispalo. Ako je vidljivi beton besprijekoran, gubi svoj karakter, isto tako to bi mogla biti lijevana plastična masa. Slično iskustvo imamo s drvenim podom, prema kojem smo preko oca dobili intenzivni odnos. Postoji ekskluzivno sortiranje, tako dugo se izdvaja dok drvo ne izgleda kao laminat, kao pod od plastične mase. To je katastrofa.

ORIS: Danas nas sa svih strana istovremeno preplavljuju informacije, pretpostavljam da ste razvili otpornost na to. Je li za Vas važno imati to odstojanje?

Stefan Marte: To je značajna tema o kojoj Bernhard i ja često razgovaramo, mislimo da je izvanredno teško bavljenje tom plimom superlativa, slika koje nas gotovo danomice sustižu. Ne toliko jer bi za nas bile pogubne, ne bojimo ih se, ali je teško ići svojim putem bez osjećaja da treba biti sudionik te intenzivne promidžbe. Teško je ostati miran i zadržati svoja uvjerenja, ali mi idemo vlastitim sporim putem. Radimo već 20 godina i nikada nije bilo lako. Veliki je izazov za arhitekta raditi na svom projektu pomno, razvijati ga dalje i biti strpljiv. Prihvaćam inspirativne ideje, ali treba ih jako apstrahirati. Kad Zumthor ili neki drugi, mlađi kolega realizira nešto posve lijepo, zaista nadahnuto, to nas dirne. Ne treba kod svakog trenda sudjelovati, kad bismo tako postupali bili bismo neuspješni. Bilo bi nam drago kad bi naši najznačajniji projekti mogli još opstojati i za 500 godina. Smatramo da održivost ne može biti izražena brojem kilovata. Uspije li da neki objekt može služiti generacijama, postignut je stvarni smisao našeg djelovanja.