Razgovarali u Puli 15. studenog 2014.

Dizajner svjetla Dean Skira realizira svoje projekte osvjetljenja na raznim lokacijama, od Moskve do Montreala. Međutim, osobito rado djeluje u svojoj regiji – Istri, u koju se vratio iz New Yorka kako bi realizirao svoje projekte rasvjete u Hrvatskoj, a za što se školovao u inozemstvu. Kada je započeo rad u Puli, činilo se da tamo nema pravih uvjeta. No, Skira je svojim ustrajnim radom stvorio sve potrebne uvjete. Jedan od dokaza njegova uspjeha jest realizacija projekta osvjetljenja ogromnih dizalica pulskog brodogradilišta. Građani su se identificirali s projektom i primili ga s velikim oduševljenjem. Ovaj projekt predstavlja upravo ono što je općenito karakteristično za Skirin rad: ne zanima ga osvjetljenje objekata – krovova, zgrada, interijera, krajolika, već izazivanje osjećaja, stvaranje raspoloženja, aficiranje javnosti. Tu vidi ulogu dizajna svjetla. O tome kako tu ulogu shvaća te o materijalima s kojima radi, razgovarali smo s njim u njegovu studiju u Puli.

ORIS: Jedna od definicija arhitekture je da je ona umijeće gradnje – izgradnje koja počinje s artikulacijom spoja koji je sastavljen, kombiniran, utkan zajedno u više spojeva te postupno u sve veće i veće strukture. Pod spojem se razumijeva elementarna čestica, svojevrsni atom arhitekture. Možete li napraviti usporedbu s arhitekturom svjetlosti koju dizajnirate/gradite? Što su atomi Vaše arhitekture?

Dean Skira: Svjetlo nije važno za arhitekturu, već je važno za ljude koji u njoj žive. Sva predavanja zaključim tom rečenicom, jer smatram da je vrijednost doživljaja prava vrijednost svjetla. Razlikujemo biološke elemente koji podrazumijevaju reakcije oka na određene svjetlosne podražaje, dok vizualni preduvjeti stvaraju emocionalnu reakciju. Ukoliko te komponente spojimo, dobijemo vrijednost doživljaja u određenom prostoru. Emocije i ugođaji koji nastaju u nekom prostoru definiranim svjetlom polazište su svakog projekta rasvjete, bilo da se radi o arhitekturi, javnoj rasvjeti ili rasvjeti interijera. Po meni, to je osnova svega.

ORIS: Razgovarajući proteklih godina o svjetlu, često smo citirali Louisa Kahna. On u svojoj genijalnoj knjizi Between silence and light o svjetlu kaže: Sav materijal u prirodi, zrak i mi, sve je sačinjeno od potrošena svjetla, a zgužvana masa materijala baca sjenku – sjenka pripada svjetlu. Dakle, svjetlo je izvor svega bivajućeg. Otkud potječe Vaš interes za svjetlo?

Dean Skira: Moj životni put oduvijek je gravitirao prema arhitekturi i dizajnu. Međutim, nedugo nakon mog dolaska u New York 1986., upoznao sam ljude koji su se bavili svjetlom i koji su me uveli u taj svijet. Otkrio sam neki novi jezik, jezik svjetla, koji me odmah fascinirao, pogotovo jer mi je dotad bio potpuno nepoznat. Upisao sam fakultet, dizajn interijera, koji je sve četiri godine kao predmet imao dizajn rasvjete. Na raspolaganju smo imali laboratorij u kojem su profesori, koji su morali imati najmanje 10 godina iskustva u privatnoj praksi, prenosili znanja budućim generacijama. Uz studij sam radio direktno u struci, odlazio s kolegama na gradilište. Projektirali smo i nadzirali zajedno, što je za mene bilo neprocjenjivo iskustvo; učiti i raditi na realizacijama projekata u zemlji odakle struka i potječe.

ORIS: Pišete negdje da je umjetno svjetlo predvidljiv i upravljiv izvor svjetlosti. No, je li uistinu tako? Nije li u Vašem radu slično kao i u arhitektonskom projektiranju, da ste ponekad prilično iznenađeni kada vidite svoj projekt (koji ste pažljivo projektirali u svojem studiju) napokon realiziran u mjerilu 1 : 1? Je li Vam se to ponekad dogodilo, u smislu pozitivnog iznenađenja, ili pak, možda, negativnog iznenađenja?

Dean Skira: Jedan od najstarijih živućih dizajnera rasvjete, Howard Brandston, rekao je za ljude koji ne mogu zatvorenih očiju vizualizirati osvjetljenje prostora da jednostavno nisu u stanju baviti se svjetlom. Znači, moje svjetlo i proces vizualizacije zaista proizlaze iz tog zatvaranja očiju, zamišljanja prostora u mraku i doživljavanja forme svjetla i načina na koji prikazuje formu objekta kojeg osvjetljava te što se događa sa sjenom koja nastaje tom interakcijom. Nakon što si predočim kako projekt treba izgledati u konačnici, slijedi čitav proces izrade tehničkih nacrta, simulacija, matematike, proračuna i specifikacije. Gotovo je uvijek moguće pretpostaviti kako će neko rješenje izgledati, ali naravno da postoji i faktor iznenađenja. Svjetlo, iako je linearno, često je nepredvidljivo, kao što je slučaj u projektu koji trenutno razvijamo s arhitektom Micheleom de Lucchijem, u kojem je nemoguće predvidjeti putanje svjetla na brončanoj polimorfnoj skulpturi veličine 6 m x 3 m x 3 m. Svjetlo je moguće predvidjeti u kontroliranim uvjetima i kad se koristi utilitarno, kao matematički podatak, ali i tada nije moguće predvidjeti nečije raspoloženje u trenutku kad se svjetlo upali. Ne odgovara svima uvijek ista količina svjetla, boja svjetla... nekad smo bolje raspoloženi, nekad slabije. Izazovno mi je u projektima primjenjivati novitete, što ponekad zna rezultirati iznenađenjima, jer je neizvjesnost veća.

ORIS: Vaš rad je istraživački, pun prikrivenih emocija, s vječnom temom nestvarnog, prividnog, dematerijalizirajućeg. Rečeno arhitektonskim vokabularom, tretirate svjetlo kao građevinski materijal. Vaši projekti i realizacije na nas ostavljaju snažan dojam i direktno diraju geometriju naših emocija.

Dean Skira: Svi mi imamo slične potrebe za svjetlom. Neovisno o interijeru, je li on u stilu Luja xiv. ili Le Corbusiera, unatoč kulturnim razlikama i ostalim čimbenicima, naša potreba je univerzalna i svjetlo bi trebalo biti tretirano na taj način. Nikad me nije zanimao dekorativni aspekt svjetiljki i nastojim njihov odabir prepustiti investitoru, njegovoj obitelji, interijeristima... mogu jedino sugerirati hoće li svjetlo tehnički odgovarati projektu ili neće. Općenito, ljudi se previše koncentriraju na svjetiljku i ne percipiraju formu svjetla, dok mene zanima isključivo ta forma i njen utjecaj koji postaje predmetom istraživanja. Istražujemo kako će se ona, kada izađe iz izvora, svjetiljke, ponašati na objektu koji je osvijetlila i kako će izgledati četvrta forma koju je svjetlost generirala, a to je sjena. Zanima nas kojim intenzitetom će se svjetlo, sjena i cjelokupna dinamika prostora odraziti na nas. I zato u projektima nastojimo izbjeći vidljivu svjetiljku u prostoru, želeći da nam bude samo jedan od alata kojim se služimo u istraživanju percepcije budućeg prostora.

ORIS: Često naglašavate da izvor svjetla / svjetiljka nije ono što je bitno, nego su to učinci koje taj izvor svjetla / svjetiljka stvara. Često pokušavate sakriti svjetiljke i učiniti vidljivima samo njihove učinke. Također s tog aspekta nalazim zanimljivim projekt Kuća svjetla, koji ste radili zajedno s Andrijom Rusanom. Čini mi se da tu niste stvorili samo upotrebljivu poslovnu zgradu, nego istovremeno i divovsku svjetiljku. Dakle, ovaj put je doista bila bitna svjetiljka / izvor svjetla. Može li se to smatrati nedosljednošću u Vašem razmišljanju? Ili je to bio doista poseban tip/vrsta projekta?

Dean Skira: Ukoliko doslovno analiziramo naše tendencije u kojima nastojimo izbjeći vidljivost izvora svjetla, onda je to u ovom slučaju postignuto. Vidljiva je samo reflektirana svjetlost kuće koja je preuzela funkciju, nazovimo ga tako, svjetlećeg objekta. Naravno da mi, kao tvrtka koja se bavi svjetlom, moramo biti u mogućnosti svojim klijentima pokazati tehnologije i alate kojima se koristimo i što smo sve u stanju s njima napraviti. Također, u ovoj kući imamo jako puno primjera integracije svjetla koji su bili građevinski iznimno zahtjevni u izvedbi, što je uspješno postignuto velikim dijelom jer sam istovremeno bio u ulozi projektanta rasvjete, investitora i dizajnera interijera pa sam mogao nadzirati realizaciju ideje od njenog nastanka. Integracija s inspiracijom izraz je kojim objašnjavam moj pristup u projektiranju, kada se stapaju tehnologije, dizajn i umjetnost. Simbolično, rad na projektima prikazujem i kroz jedan metar procesa dizajna rasvjete koji sadrži jedan kreativni kritični centimetar. Proces započinje razmjenom ideja i ostalih vrijednih informacija. Nakon sporazumnih odluka donesenih u suradnji sa svim ključnim subjektima, nakon primjene normi, regulativa i ostalih elemenata projektnih procesa, upravo taj kritični centimetar predstavlja razliku između utilitarnog rješenja i projekta s tzv. wow efektom. Kuća Lumenart isprojektirana je prema tom principu, s ciljem da se u njoj ljudi dobro osjećaju i budu inspirirani; uvijek nam je prioritet da putem te sinergije osiguramo dodatnu vrijednost za našeg klijenta.

ORIS: U zadnje vrijeme vlada velika konfuzija oko tehnoloških novosti na području umjetnog svjetla. Možete li nešto reći o razvoju tehnologije u Vašoj profesiji?

Dean Skira: Ljetos je u Londonu održana konferencija na temu Pametna rasvjeta današnjice u organizaciji časopisa Lux Review na koju sam bio pozvan kao predavač. Moram priznati da sam bio razočaran raspravom te sam stekao dojam da smo zaboravili što smo naučili o svjetlu u zadnjih 150 godina. Svi su redom isticali kontrolu svjetla kao prioritet, predviđali kako ćemo svi preko pametnih telefona paliti svjetla. Rekao sam im da je meni to sporednija stvar, na koji ću način neko svjetlo upaliti. Meni je važno da kvaliteta svjetla uvijek bude u skladu s mojim trenutnim potrebama za svjetlom. Najkvalitetnije svjetlo koje mi danas imamo i dalje je obična, žarna nit. Dogodila se tzv. disruptivna inovacija koja je potpuno promijenila i revolucionalizirala čitavu industriju u vrlo kratkom roku, gdje proizvod koji je sad prisutan na tržištu još uvijek, nažalost, nije dostigao kvalitetu koju smo imali na raspolaganju prije sto godina. Međutim, ta inovacija se plasira pod pojmovima zelenog i održivog, koji su po meni potpuno pogrešno shvaćeni, jer se govori o svemu – samo ne o čovjeku, kao da se zaboravilo zbog koga se sve to radi. Današnje svjetiljke osjetljive su na mrežne prenapone, elektronika često nije u skladu s vremenom u odnosu na infrastrukturu koja ju pokreće. Također, na globalnoj razini, potrošnja energije za rasvjetu procjenjuje se na otprilike 6 posto u odnosu na ukupno potrošenu električnu energiju koju koristimo. Znači, dio koji se odnosi na svjetlo minoran je u odnosu na energiju koju trošimo za sve ostalo, a kvaliteta tog svjetla, iz marketinških i komercijalnih razloga, podnijela je najveći gubitak, umjesto da se dogodilo suprotno. U cijeloj toj priči mene najviše boli što je vrijednost doživljaja sasvim na dnu liste prioriteta, a trebala bi biti prva, gore na vrhu.

ORIS: Dolazimo do apsurda, gdje suvremeni dizajneri rasvjetnih tijela dizajniraju rasvjetna tijela kao aerodinamične letjelice. Možemo li govoriti o svojevrsnoj diktaturi dizajna i je li takav dizajn izgubio smisao da služi potrebama čovjeka?

Dean Skira: Mogli bi reći da je takav trend. Međutim, svjetiljke koje sam dizajnirao pokazuju da stručnjaci diljem svijeta ipak cijene i prepoznaju dizajn koji služi potrebama čovjeka. Primjene tih svjetiljki su jasne jer su dizajnirane na principu promišljanja forme svjetla i objekta koji one osvjetljavaju te su rezultat preciznih zahtjeva koji nisu bili rješivi postojećim proizvodima na tržištu. One nemaju u sebi dekorativnih elemenata, odraz su čiste funkcionalnosti. Osnovna forma Lun-upa jest četvrtina kružnice: modularna je s obzirom da ju možemo spajati u krugove ili zakrivljene linije, a namijenjena je prvenstveno za osvjetljavanje vertikalnih objekata koji imaju organsku ili okruglu formu. Svjetiljku ne bi bilo moguće proizvesti prije 3 godine s obzirom na to da odgovarajuća tehnologija nije bila dostupna u to vrijeme, što ukazuje koliko je naša struka povezana s tehnološkim razvojem. S ciljem minimiziranja bljeska, dizajnirana je s puno manjih led izvora, kompletno je crna, i što je također bitno, ne vidi se po danu. Svjetiljka na taj način prepušta važnost objektu kojeg osvjetljava. Inspiracija za Trick proizašla je iz hodnika u projektu Novi Spa gdje smo građevinski morali intervenirati da bi postigli efekt koji ta svjetiljka proizvodi; morali smo ga doslovno sagraditi. U konceptualnoj fazi nisam počeo od dizajna kućišta, nego od željene forme svjetla. I onda sam s tom idejom došao kod proizvođača. Proizveli smo inovativni optički sustav, međutim, kada smo ga htjeli patentirati, otkrili smo da je sličan patent, s primjenom za svjetionike, zaštićen prije 130 godina. Znači, mi smo htjeli zaštititi princip, a ne tehnologiju, jer tehnologija se svakodnevno mijenja.

ORIS: Na tom principu i u tom djelu bio je postavljen Vaš paviljon na Milanskom sajmu, odnosno u sklopu Milanskog tjedna dizajna, koji ste nazvali Hooked up. Možete li nam objasniti ideju tog paviljona?

Dean Skira: Ideja je nastala iz riječi integracija. Lebbeus Woods je naveo pedesetak riječi koje je nazvao dead words – mrtve riječi – riječi koje i danas koristimo, a ustvari više nemaju značenje koje su imale kad su nastale. U arhitekturi stalno koristimo pojam integracije svjetla, gdje dolazimo do filozofskog paradoksa u kojem je svaki izvor svjetla, bio on okrugao, linearan ili indirektan, uvijek jačeg intenziteta od prostora kojeg osvjetljava. Jedini način da se svjetlo doslovno integrira u arhitekturu je da arhitektura postane izvor svjetla. Ali kad arhitektura postane izvor svjetla, izgubi se sjena, a bez sjene nema percepcije treće dimenzije te paradoksalno, prostor nestaje. U Milanu sam trebao dizajnirati site-specific na temu hibridne arhitekture i dizajna. Htio sam svojom instalacijom potaknuti i raščlaniti upravo temu integracije. Krenuo sam raditi na projektu kako bi novi objekt integrirao unutar postojećeg, stoga sam ga morao prvo dezintegrirati i onda ponovno integrirati korištenjem neopipljivog građevnog materijala tj. svjetla. U tu je svrhu prvi put upotrijebljen Trick. Rezultat je bio prilično impresivan. Objekt veličine 16 x 4 metra izazvao je zanimljive reakcije i pobudio interes publike, što mi je bilo važno s obzirom na to da su svoje projekte izlagali redom vrhunski arhitekti poput Daniela Libeskinda i Stevena Holla; svaki je trebao zadanu temu obraditi kroz svoju instalaciju. Moja instalacija hibrida upravo je tematizirala taj neopipljivi građevni materijal.

ORIS: Projekt osvjetljenja Postojnske jame i Crvenog trga u Moskvi, oprečna su mjerila i krajobraz. Oba projekta medijski su popraćena s velikim interesom. Vaši projekti osvjetljenja malih istarskih gradova, kako onih uz more, tako i onih u unutrašnjosti te osvjetljenje gradskih konglomeracija, ljude ne ostavljaju ravnodušnima. Kako svladavate različita mjerila javnih prostora?

Dean Skira: Recimo da je projektno najjednostavnije, ali i društveno najodgovornije, projektirati javnu rasvjetu. Svaki elektroprojektant može u javnom prostoru predvidjeti rasvjetne stupove na određenim udaljenostima. Nažalost, to je način na koji se prečesto projektira javna rasvjeta, odnosno rasvjeta općenito. U velikim mjerilima svaka svjetiljka čini dio dinamičnog grida u kojem jedna utječe na drugu; tu međuzavisnost potrebno je harmonizirati. Za nas je Postojnska jama višestruko zanimljiv projekt jer smo, osim osvjetljavanja podzemnog krajobraznog prostora, u dizajnu rasvjete prvi puta koristili lasersko skeniranje objekta. Zajedno s geodetom napravili smo 3D model svakog stalaktita i stalagmita i tek smo onda krenuli razmišljati kako ju osvijetliti, a da taj doživljaj bude realističan; da se svaki njen detalj doživi što vjerodostojnije. Što se Crvenog trga tiče, iznimno sam ponosan na taj projekt; međutim, realizacija je trenutno obustavljena jer se umiješala visoka politika.

ORIS: Mislite li da bi i u dizajnu rasvjete trebali početi od masterplanova k manjem mjerilu?

Dean Skira: Rasvjetni masterplanovi neuspješno se provode već dva desetljeća zbog nepoštivanja tog osnovnog principa. Rasvjetni masterplanovi, poput urbanističkog plana, trebali bi biti instrumenti upravljanja rasvjetom prostora i mehanizam ukupnog strateškog razvoja, što podrazumijeva postavljanje strogo definirane analize objekata, njihovih poveznica te ukupnog poveznog tkiva, tj. prometnica. Problematici treba pristupiti kao jednoj cjelini, a ne kao pojedinačnom objektu, što bi trebao definirati detaljni urbanistički plan svjetla.

ORIS: Što razlikuje projekte rasvjete u arhitekturi u odnosu na projekte rasvjete krajobrazne arhitekture?

Dean Skira: Izuzetno volim raditi na projektima rasvjete u krajobrazu u kojima se svjetlo ipak ne može toliko kontrolirati kao u arhitekturi, ali istovremeno se mogu postići najromantičnije, teatralne scenografije. Objekti koje osvjetljavaš postavljeni su, scena već postoji u svom izvornom, prirodnom obliku.

ORIS: Radite i na infrastrukturnim projektima kao što je i osvjetljenje rovinjskog kružnog toka.

Dean Skira: Rovinjski kružni tok, prema začetnoj koncepciji, bio je inspiriran krivuljama konture grada, ribarskih mreža, morskog vala, što nisam htio doslovno prenositi u skulpturu, već me krivulja potaknula na razmišljanje o linearnosti putanje svjetla. Svjetlo može putovati isključivo pravocrtno, ne može se kriviti. Ovom konstrukcijom, odnosno prostornom intervencijom, zapravo sam postigao vizualni doživljaj svjetla koje putuje u krivulji. Skulptura služi kao transporter svjetla, iako to nije tako, percepcija konstrukcije od osamdeset tona čelika, dugačke sveukupno tristo metara, stvara takav dojam. Skulptura stabla u sredini kružnog toka ima apstraktnu formu nara, koji je simbol Rovinja. Moja vizija tog stabla bila je malo drugačija, ali našli smo kompromis, s ciljem da projekt rezultira dinamičnom svjetlosnom atrakcijom koja se može aktivirati u posebnim prilikama.

ORIS: Vaš prijedlog osvjetljenja dizalica brodogradilišta Uljanik u Puli potječe iz 1998. godine. Trebalo je petnaest godina da se realizira taj projekt. Nisam dugo vidio i doživio da je jedna intervencija u prostoru izazvala toliki interes, kako građana Pule, tako i svjetskih medija.

Dean Skira: Pulske dizalice za mene su emocionalno dosad najzanimljiviji projekt u karijeri, vjerojatno radi čitave priče koja stoji iza njih, s obzirom na to da je ideja začeta još prije dvadesetak godina. Također, dizalice su i dalje aktivne u stvaranju brodova koje Uljanik isporučuje, što projekt čini jedinstvenim na ovim područjima, moguće i u svijetu. Otkad smo zajedno s Turističkom zajednicom Grada Pule, sponzorima i donatorima zaključili financijsku konstrukciju, s Uljanikovim majstorima danonoćno smo radili tijekom sedam mjeseci na montaži, testiranju, osmišljavanju nosača reflektora, uspostavljanju bežične tehnologije preko koje će one međusobno komunicirati itd. Nakon svih tih mjeseci, mogu reći i godina rada i promišljanja tog projekta, dogodilo se nešto što je meni bila izuzetna čast doživjeti u svom gradu. Na otvorenju su se pojavili deseci tisuća ljudi, ne znam kada je postojao toliki interes i odaziv građana; grad je u tom trenutku bio u potpunoj prometnoj blokadi. Najveće priznanje našem trudu bio je trenutak kada su se dizalice upalile i kada je tih petnaestak – dvadesetak tisuća ljudi doslovno zašutjelo. Nastao je tajac. Scenografija je trajala šest i pol minuta, nakon čega je uslijedio veliki pljesak. Najvrjednije je u cijelom tom projektu – što je po meni i odraz javno-odgovornog projektiranja – što su ljudi prihvatili taj projekt kao svoj. Puljani su bili i ostali ponosni na dizalice, a Pula je dobila novu vizuru koja se može svrstati među atraktivnije u Europi i svijetu.

ORIS: Današnje projektiranje je režiranje u koje su uključeni stvaraoci različitih struka; ta ideja nije u atelijeru na papiru, ideja je u pokretu, razgovoru, dodiru, snu, smokvinu listu, obliku obale kojoj ne možemo povući liniju. Znači, cijeli taj današnji odnos stvaranja, od arhitekata do svih inženjera koji sudjeluju u njemu, kompleksan je i traži sinergiju.

Dean Skira: Uspješni projekti temelje se na uspješnoj suradnji. Nakon što se potisne ego i kad svim sudionicima rezultat projekta postane prioritet, tada se materijaliziraju dobre ideje. Uvijek naglašavam važnost integracije u dizajnu rasvjete, što podrazumijeva usku suradnju s investitorom, arhitektom i dizajnerima interijera. Imam sreću što se arhitekt i ja često međusobno nadopunjujemo, iz čega proizlaze svjetlosne i strukturne instalacije u prostoru. Građevinski zahvat koji se izvede u arhitekturi i interijeru zbog svjetla postaje integralni dio tog prostora, bez obzira je li svjetlo upaljeno ili nije. Možemo reći da je Skirin trodimenzionalni pristup projektiranju rasvjete vrlo specifičan i mnogima prepoznatljiv. Nažalost, nema uvijek prilike za takve izvedbe; ključan je odnos između mene, investitora i arhitekta. Ukoliko i jedna karika u tom lancu pukne, ideja se ne može realizirati. Najbolja iskustva imam s ljudima koji u sebi imaju barem trunčicu entuzijazma i koji su iskreno zainteresirani za ishod projekta. Imam problem sa spekulativnim investitorima, jer njima nije stalo do pomaka u praksi, već isključivo do budžeta. Današnji svijet i njegovi izazovi zahtijevaju mnoge osobne kvalitete pored same profesionalnosti, a sinergija koju spominjete neophodna je s obzirom na kompleksnost svih projektnih elemenata. Naravno, ona se ne događa uvijek, ali kada se kreativne energije u nekom timu multipliciraju, rezultat nužno dopire i do promatrača.

ORIS: U uvodu svojoj knjizi My light spominjete javno-odgovorni dizajn svjetla. Što pod time podrazumijevate? Što je za Vas javno-odgovorno projektiranje svjetla?

Dean Skira: Javno-odgovorni dizajn izravno se nadovezuje na sve o čemu sam govorio. On u fokus stavlja prvenstveno čovjeka kao korisnika prostora, prirodu i ostale elemente poput tehnologije, socioekonomskih čimbenika i sl. Takav dizajn podrazumijeva odgovornog projektanta i investitora koji ne bi smio sagledavati posljedice svoga rada isključivo unutar svog projekta, već u širem kontekstu okoline, kao dugoročnu korist. Pružanje kvalitete ljudima koji žive u tom prostoru, emocionalni doživljaj i vrijednost tog doživljaja stavio bih na prvo mjesto. S današnjim spoznajama i mogućnostima, mislim da svi zaslužujemo puno više.