‘On je arhitekt koji ne osjeća potrebu nešto izumiti’, piše portugalski kritičar Jorge Figueira o Álvaru Sizi. To je izjava koju treba protumačiti kao istinsku pohvalu, jednako kao i priznanje konzistentnosti jedne karijere koja obuhvaća desetljeća, a koja se razvijala obavezna sebi samoj. To je, isto tako, dokaz snage njegovog kreativnog stava, slijeđenje umjetničke determinacije koja je već mnogo godina osnova njegovog rada i koja mu je dopustila da postane ‘imun na interferencije ovog stoljeća’. U njegovim najnovijim građevinama - primjećuje Figueira - eksperimentalna tenzija i kompozicijska fluidnost još su veće, što je faktor koji se možda može shvatiti kao ekspresija njegovog upijanja patosa Zeigeista i oživljena realizacija njegovog vlastitog arhitektonskog iskustva.
Sizina zgrada vinarije Adega Mayor, koja je završena 2007. godine, također se na besprijekoran način pokazuje kao potvrda tog stava njegove introspektivne koncentracije i vedre individualnosti, što rezultira arhitekturom svijesti: djelom u kojem je stvarnost dobrodošla, a ravnoteža između vlastitog unutarnjeg bića i izvanjskog okoliša ostvarena.
‘Rijetko se pruži prilika za izgradnju u prekrasnom, nedirnutom krajoliku, a kada se dogodi, to je izuzetna odgovornost’, rekao je Álvaro Siza o ovoj građevini, smještenoj na imanju Herdade das Argamassas u portugalskom gradiću Campo Maior.
‘Kada sam posjetio teren, susreo sam se s dva temeljna elementa koji će usmjeravati projekt i situiranje građevine: već postojeću cestu koja povezuje industrijski kompleks (u vlasništvu klijenta) i površinski sloj od guste gline koja se do nedavno koristila za odlaganje građevinskog otpada u jednoj jami, posebno iskopanoj za ovu svrhu. Tamo je također i mali površinski sloj od stijena, usred prostrane plodne zemlje u laganom nagibu. Integritet prirodnog krajolika ojačan je i strukturiran zbog održavanja poljoprivrednih aktivnosti. To su bili odlučujući elementi, nadopunjeni poznavanjem arhitekture ove regije’, objašnjava Siza.
Građevina se nalazi u zoni koja predstavlja oštru suprotnost prostranoj ravnici i ne koristi se kao poljoprivredna površina. Postojeći put ponovo se koristi, a učinak intervencije sveden je na minimum. Četverokutni tlocrt vinarije, veličine 40 x 120 m, temelji se na postojećoj jami i sastoji se od zidova visine 9 m koji su praktički bez prozora.
Iz daljine građevina ukazuje na svoju prisutnost na tom mjestu jednom esencijalnom gestom, koja posjeduje i poetsku dubinu: sjajna bjelina tog volumena jasne geometrije i suptilne plastičnosti tu građevinu čini potpuno integriranom u krajolik, tiho, ali kao okosnicu koja omogućava rekonstrukciju ljepote ovog mjesta i daje mu izgled nedirnutosti ili, bolje rečeno, nečega što je podignuto iz točno istih konceptualnih razloga zbog kojih čovjek obrađuje i oblikuje zemlju mijenjajući i prilagođavajući krajolik kao izraz neraskidive veze. A onda, kako se fizički približavamo građevini, otkriva se jedna druga bitnost: ona konstruktivne racionalnosti.
Ta građevina, većinom izgrađena od armiranog betona, sastoji se od dva dijela: veći je volumen razvijen horizontalno i četverokutnog je tlocrta, te sadrži prostore dvostruke visine. Vertikalni volumen, podignut na jugoistočnom kraju, sadrži glavni ulaz, a njegova je važnost naglašena dodavanjem treće etaže.
Smještanje građevine na malom brežuljku s orijentacijom okosnice zgrade okomito na obrise nagiba omogućava pristup prizemlju i prvoj etaži bez potrebe da se modificira postojeći teren.
U prizemlju se nalaze ulaz, recepcija, balkon za goste i vertikalni pristupi, spremište i vinsko skladište gdje se odvija proces prerade grožđa: fermentacija, vinifikacija, vakuumsko prešanje, pohranjivanje u posude od nehrđajućeg čelika, stabilizacija, spremanje u bačve od hrastovine i flaširanje. Na toj je razini smješteno natkriveno parkiralište, pokraj ulazne zone na jugoistoku. Na prvom se katu nalaze uredi za zaposlenike, zajedno s laboratorijima i drugim prostorijama koje su namijenjene isključivo osoblju vinarije. Drugi se kat koristi kao prostor za goste, namijenjen je posjetima turista i prezentacijama vina, a uključuje prostoriju za degustiranje vina i maleni dućan; činjenica da je ta etaža na istoj razini kao i visina krova horizontalnog volumena iskorištena je za stvaranje zelenog krova s reflektirajućim bazenom u sredini, što predstavlja područje otvorenog prostora s kojeg se pruža panoramski pogled na prirodni okoliš, ali čija je glavna funkcija formuliranje mogućeg načina za pojedinca da rekonstruira sliku i koncept ovog mjesta kroz građevinu.
Funkcionalni aspekti građevine riješeni su s mnogo pažnje posvećene detaljima dok u isto vrijeme dokazuju Sizine sposobnosti da izbjegne nepotrebnu gestu - vjerojatno zbog toga što su nepotrebne geste potpuno neprirodne u njegovom procesu razmišljanja.
Prostorne kvalitete i plastična vrijednost materijala postižu vlastiti izraz u svakom području zgrade na takav način da daju posebni karakter prostorima namijenjenim osoblju i posjetiteljima, dok prostor vinarije postaje nesumnjivo industrijski prostor; međutim, između njih je ipak stvoren osjećaj jedinstvenosti i koherentne tranzicije.
Siza daje osjećaj suvremenosti jednoj tipologiji, vinariji, kojoj su drugi arhitekti pristupili parametrima objektualizma i napadnosti kako bi je pretvorili jedino u proizvod i simbol jedne ere showa i pretjerane konzumacije. Kultura vina redefinirala se tijekom posljednjih desetljeća, a arhitektura vinarija prolazi kroz promjene koje se javljaju kao posljedica te evolucije. Potreba za moderniziranjem starih struktura da bi se unaprijedila proizvodnja, ali isto tako i uzimanje u obzir dodatne vrijednosti koju neka izvanredna građevina može imati za marketing i svrhe promocije dovela je do uspostavljanja odnosa između arhitekture i vina koji je rezultirao povećanjem broja vinarija ‘s potpisom’. U mnogo glasovitih slučajeva posljednjih desetljeća spoj renomiranog arhitekta i vinogradarske tvrtke završavao je spektakularnim, iako razočaravajućim građevinama zbog toga što su se nepovezanost s krajolikom i nedostatak razumijevanja najosnovnijih principa vinarije prikrivali stvaranjem objekta koji je ignorirao samu srž krajolika i nametnuo se u njemu. Posljedica takve vrste pristupa rezultirala je građevinama koje su prvenstveno zamišljene kao objekti sa zabavnim sadržajima za turiste, a nisu usmjerene na istraživanje mogućnosti stvaranja izraza jedinstva građevine i biti starodavnih djelatnosti proizvodnje vina. Nisu mišljene kao proces interakcije prirode, čovjeka i arhitekture u smislu mjesta koje pruža metaforičku utrobu u kojoj bi se zaštitio proizvod tijekom protjecanja potrebnog vremena za njegovo nastajanje.
To se ne odnosi na Adega Mayor, na građevinu kod koje je Siza, renomirani arhitekt, primijenio neku vrstu povratka izvornom duhu svojih najranijih radova, koji se nalaze u njegovoj domovini. Taj je projekt, čini se, Siza razvio iz snažnog emocionalnog razumijevanja krajolika koji osjeća bliskim svom vlastitom biću.
Svojoj pažnji prema funkcionalnosti pristupio je iz najkonzistentnije objektivnosti i pragmatizma, pri čemu se arhitektura očituje kao Sizina nemogućnost da čini bezrazložne napadne geste, izražavajući ideju prema kojoj bi se moć njegove arhitekture trebala shvatiti kao intenzivna sloboda kreiranja takve definicije stvarnosti kakva se spoznaje nekom unutarnjom tajnom. Iz toga neizbježno izvire ta konstantna potreba za ponovnim referiranjem na specifičnu osebujnost portugalske prirode kojoj se često vraća kad se govori o nekima od najistaknutijih značajki njene kreativne kulture: zadovoljstvu, spokojnosti, introspekciji… i snazi poetskog stava koji proizlazi iz tog duha, a koje Sizina arhitektura tako fascinantno i iskreno utjelovljuje.