Dapčeva fotografija  oslobođenja: Istra kao  fiction - faction artefakt


fotografija Tošo Dabac
napisao Milan Rakovac

PDF Download: Klikni ovdje.
 

1 kružiera - raskrižje
2 komun - općina
3 ‘Hoćemo živjeti u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji!’
4 tovar - magarac
5 brienta - oveća drvena posuda (pri berbi grožđa)
6 kogula - slično kaldrmi
7 1945.
8 roženice - vrst svirale
9 tananinenaj - pripjevna doskočica (mala Mare-ninenanananajj)
10 rišpetati - poštivati
11 čegovo (čigovo) - čije
12 ‘Živio Tito!’, ‘Hoćemo Jugoslaviju!’
13 ‘Tko smo, što smo, kamo idemo’

 

A možda je i mene snimio Tošo Dabac na kružieri1 Badierne prolića 1946. kada smo čekali naše saveznike, Četvoricu u jeepu, cili komun2 - nikad toliko svita, da njin rečemo da ni ča drugega nego da tote smo svi Hrvati! Listajući fotose Toše Dabca, u me se vraća doba slobode, katarza Istre; urbana idila Zone A, Buje; suburbana politička revolucija Zone B, Bale - ‘Vogliamo vivere nella Democratica Federativa Iugoslavia!’3. Petrificirana Lapida Histriae; bjelina fasada u kamenu, siva dinamika - tovar4 z brienton5 i žiena na njemu i još dvi žene, crnja od fojbe sjena žena i kamena na koguli6 kamenitoj.

 

U toj sam arhetipiji i rastao i s njome srastao, i uzrastao u velikom oslobođenju šćavunskome; potopljen je onaj Nazorov ‘brod prokleti’, pobjednici, ratnici i izgnanici se vratili vidjeti ‘ si’l cela mi kuća bela/ si’l mi majko prebolela’... I četiri naše matere u črnini, antičke heroine; ponosito zdvojne, ujedno su snažnije od vlastite tragedije, ironično zureći u Dapčev objektiv: Daleko je ‘Say cheese’ i ‘Say banana’, te četiri majke gledaju u ‘srce tame’ povijesti koja im je oživjela ljudskost i pobila muževe i sinove; Flossenburg bei Dachau za oca, zrno u čelo kod Ilirske Bistrice za sina u 43. istarskoj diviziji na Prvi maja Miljardevetstokvarnaripietega7 lita. A nada time svime tule roženice8 naše postojano tananinenaaajjj9. Listajući fotose Toše Dapca, listam po vlastitoj utrobi; čitajući njegove lakonske potpise i pojašnjenja snimljenoga, čitam vlastiti život; jer tu istu istarsku povijest stvarao sam, dakako, posve nesvjestan toga poslanja, vlastitim rukama, nedužni i harni njen protagonist - u četvrtoj godini života selili su me od sela do sela da me ne ubiju, ubili su mi djeda Ivu i oca Joakima i zrmana Đordana u petoj godini, u šestoj sam nosio fotografiju Titovu u okviru i demonstrirao za našu stvar, u sedmoj sam krčio ruševine po Puli i sadio mladice borove po lungo mare... Pisao sam već o Dapčevom Istarskom dnevniku; to je kolosalan faction-zapis, literaran i historičan, premda u suhoparnoj pomoćnoj funkciji pojašnjavanja onoga što je Meštar fotografirao, ali ujedno i sublimni dokumentarni, literarno-historijski artefakt! Vrijedan kao i same fotografije! Fiction? O da, Dabac astralizira, artizira život, njegov je usklik ‘Ptičica!’ sleđeni trenutak preobrazio u paradigmu i ‘motion’ iz njega iskače lakoćom čarolije!

 

Iščupao sam iz Dnevnika (sjajno načinjeno, by Marina Benažić & Jerica Ziherl, MSU Zgb i Lapidarium Ngd) gotovo nehotice ponešto od tih Dapčevih zapisa:

Popravak broda ‘Hrvatska’

Iskrcavanje Unrine pomoći sa broda ‘Neti’

Čamac za traženje mina, tzv. Dragiranje

Ronilac Brezelj Jožef, 73 godine, radi već 52 godine, još i sada ostaje po dva sata pod vodom. Rodom je iz Barkovlja kod Trsta.

Predizborni miting na Rijeci na Narodnom trgu

Kregar Frančeska, 61 godina, imala je 7 sinova radnika, 1 sin interniran u Italiji, vratio se. Drugi, interniran u Njem. Ne zna za njega. Rodom je iz Kastva, 40 godina živi u Rijeci, ali ne zna talijanski.

Na putu preko Učke. Mjesto gdje je formirana Gortanova brigada. (sliku o samom formiranju brigade ima riječki prop.odjel. Negativ momentano kod Grgića).

Selo Vela Učka, 98% spalili Nijemci

Glagolska ploča iz crkve u Bermu (nom. Beram) iz godine 1431.

Omladina Sušačke srednjotehničke škole zajedno s riječkim hrvatskim internatom iskrcava sa broda ‘Timok’ pošiljku kanadskog Crvenog krsta dne 7.III.

Barba Udovčić Viktor, partizan, bio konjevodac u 13. primorskoj diviziji, mitraljeski bataljun. Barbini momci dižu mrežu protiv torpeda. Barba pregledava školjke, koje su skinute sa mreže protiv torpeda (za predane školjke dobio barba do sada L.10.000, koje je dao za invalidski fond ratne mornarice. Pokazao i potvrde).

Hegenberger i Giustinović, novatori i udarnici. Prije je brdgr. proizvodilo kisik jedva za sebe, a sada zaslugom gornje dvojice, produkcija se pojednostavnila i podigla za 50%, tako da brdgr. opskrbljuje kisikom sve tvornice u okolici i čak u Hrv. Primorju.

Reportaža o bataljunu Pina Budičina (sve sami Talijani)

Komandant major Tomini Bruno, rodom iz Jesenica, bivši oficir talij. vojske, od 1943. operativni oficir u 3. brigadi 43. divizije.

Guido Milivoj, 11 god. bježao pred Nijemcima, ranili ga, amputirana mu je radi toga noga. Dobio crvenu maramu kao znak da je udarnik u 3. razredu osnovne škole u Labinu. Najbistriji dječak u razredu.

Knjiga iz 1729. Matica rođenih sa čistim hrv. imenima, pisanima na talijanskom jeziku.

Kozlović Marija, nikada nije fotografirana

Mjesto gdje je stajala ploča s glagolskim natpisom iz 1557. ‘Va vrime župana Kirina Sirotića ki je starešina crkveni in i tašće sused’.

Kotar Motovun dao je 985 boraca protiv fašizma

Mjesto na kojem su Talijani u Vižinadi 1921. isklesali glagolsku ploču

Freske nasuprot južnih vrata u Bermu. God. 1474. slikao Vinčencije iz Kastva. Od 1749. nitko se više nije brinuo za crkvu, pa su zato freske sačuvane.

Kresini selo 7.X 1943. spalili su ga fašisti i nacisti. Djecu bacali živu u vatru. Od 85 stanovnika spaljeno i poubijano 58.

Benussi Mateo, stupio u J.A. 3.XII 1943. Talijan iz Rovinja rođ. 1906., diverzant. Na Badnjak digao u zrak prvi vlak u Siane (blizu Pule), kasnije fašistički dom u Rovinju, 3 mosta, 20 vlakova, elektr.centralu u Sv. Vinčentu itd.’

 

FICTION-FACTION FOTOGRAFIJE: U novome svome egzodusu (najprije Rahovci - Pula 1947., pa Pula - Zagreb 1953.), još rani gimnazijalac, čitajući Wildera i Dos Passosa, Bulgakova i Babelja, znam da ću biti pisac, moja agramerizacija buja, moram u Masarykovoj na drugi pločnik da ne velim Tinu alo, i ja sam pjesnik! No, zagrebačku inicijaciju napose si pribavljam čitajući Fra-Ma-Fua (Franjo Martin Fuis).

 

I: Gledajući (žive i na snimkama) Dapčeve pilare kad nam pile drva, kumice kad nam daju sir-i-vrhnje za muku (brašno) istrijansku, zgubidane, partizane, radnike, fremtere i švercere i šupsere i štemere i šlosere - isto ćutim kao da gledam smrznutog Eisensteina.

 

I ako zažmirim, vidim onog riječkog palombara (ronioca) kako preda mnom izranja iz mora, čujem grgoljanje morskih kapi, šištanje zraka iz crne gumene cijevi i vidim sebe sama u tom Eisensteinu-Dapcu, postajem svoja vlastita fotografija.

 

Da, stvarao sam historiju (koju je snimao i stvarao Tošo Dobac), i to s fotografijom u ruci; izrezanom iz Glasa Istre, format SECTIO AUREA, zlatorez, fiksiranom na kvadrat kartona, postavljenom u rascijep uvrh tankog štapa od trstike. Fotografija je bila snimak onog znamenitog sepija-crteža Josipa Broza Tita, djelo našeg Istranina, Hrvata Božidara Jakca, kulturom Slovenca. Nevažna razlika, tada, jer obalni Hrvati i Slovenci točno znamo ki smo, ča smo i kamo gremo, rišpetamo10 jeni druge, govorimo svaki po svoju, precizno znamo ča je čegovo11 okolo Soče i Dragonje, ma imamo skupnu organizaciju pod Austrijom i Italijom ‘Edinost’ (Jedinstvo) i zajedničku formulu opstanka ‘Uzajamnost’ (Vzajemnost).

 

Tu su uzajamnost životom platili mnogi; moram obići ono mjesto iznad Piranskog zaliva, moram doznati da li tamo još leže četiri anonimna partizana s fotografije Toše Dapca od 18. ožujka 1946. Jesu li bili Hrvati, Slovenci, Talijani, Srbi?: obilazim grobove predaka u Baderni, opažam upozorenja da je isteklo vrijeme za neke grobove, rodbina (ako je ima) mora reći što će s grobom. Jedna majušna betonska piramida sa zvijezdom i zapis na njoj: Cvetko Srbin. Sjećam se da su naši Cvetka pokopali u našem selu, tajno, po noći, u vrtu tete Rože ‘Matelićove’, pa smo ga u slobodi svi zajedno prenijeli na groblje u Baderni. Još jedna mini piramida, Ana Tivan, nitko se ne sjeća te partizanke, mogla bi biti iz Furlanije? Poduzimam što treba da Cvetko Srbin i Ana Talijanka ostanu počivati na hrvatskoj zemlji; za koju su poginuli, poginuli su za nas...

 

‘Mi smo Hrvati!’, nosimo lakonske i lapidarne transparente; kao da je već to dovoljno da odagna svaku dilemu Naših Saveznika. Uzbuđeni čekamo Naše Saveznike. I naoštreni; jer tko to tamo uopće može pomisliti da ospori našu volju: Na Mussolinijevom akvaduktu preko Mirne, tamo ispod Motovuna gdje Nazorov Veli Jože ruši mrski tuđinski zvonik, i danas se koči prostodušno agresivni naš grafit: ‘ Mi smo se borili, i zato hoćemo živjeti u DFR Jugoslaviji!’

 

Kao što još ‘bizarnije’ izazivaju Saveznike istovrsni grafiti talijanskih antifašista diljem Istre: ‘W Tito!’, ‘Vogliamo Iugoslavia!’12

 

Tošo Dabac bio je u toj artističkoj brigadi koju su mudro probrali i poslali u Istru; trebalo je pokazati svima ‘ki smo, ča smo, kamo gremo’13, jer mogli smo, opet - kao i 1918. - i 1945. ostati bez Istre, ostati šćavi. Dapčeve fotografije Istre stoga su i danas živi memento jednog doba, doba stvaranja historije. Ujedno, one su jasni temelj hrvatskoga moderniteta, visokoga urbanog uzleta u science&fiction, mondijalistički signum kvalitete, raskošni europski timbar bez kojega ne možemo biti Europa.