Neovisnost prostorija za jedinstvo prostora

arhitekt Jakša Kalajžić
projekt Obiteljska kuća, Žeževica, Hrvatska
napisao Ante Nikša Bilić

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Toponimi u Dalmaciji govore nam gotovo sve. Dalmatinska zagora za gorom je (u ovom slučaju najvećom). Blaga mediteranska klima postaje nešto manje blaga. Biokovo sa svojim vrhom Sv. Jure od 1762 metra nad morem stvorilo je mističan pejzaž i s morske i sa strane Zabiokovlja. Naziv mjesta Žeževica vjerujem da proizlazi od riječi žega (vrućina, sparina), pa je jedan od važnih elemenata pri projektiranju građevina zaštita od sunca i vjetra ili, bolje reći, pravilno lociranje građevine.

 

Arhitekt Jakša Kalajžić isprojektirao je linearnu građevinu za svoje roditelje u Žeževici. Ta otežavajuća okolnost u sebi nosi čitav niz obaveza, nivoa razumijevanja od tradicije, mjesta i tehnologije. Kuća je artikulirana kao svojevrsni stambeno-poljoprivredni ormar koji poput zida (portala) presijeca parcelu na gornji kaskadni krajolik suhozida, te donji ravni plato kultiviran stablima maslina i voćkama.

 

Ova hibridna tipologija (riječ hibrid, vjerujem da se prvotno počela upotrebljavati u poljoprivredi, a potom u arhitektonskom rječniku) koja objedinjuje stanovanje (kuća za odmor) i poljoprivredni arsenal, u potpunosti preslikava tipologiju tradicionalne kuće u Dalmatinskoj zagori. Tradicionalne kuće dijelile se na one u zaseoku i one uz cestu. Potonje su nastajale na križanju prometnica i nerijetko su bivale nukleusi nekoj budućoj urbanizaciji. Nizanjem spremišta i trgovine u parteru te stambenih jedinica na katu, svoju pretjeranu linearnost ublažavale bi kamenim profilacijama i pravilnim nizanjem otvora. Niz takvih linearnih građevina formirao bi trgovišta, sajmišta (Šestanovac, Zadvarje, Cista Provo itd.). Kuće u zaseoku građene su puno skromnije, jednostavne tipologije sa složenijim odnosom glavne i pomoćnih građevina. Kako su se žitelji pretežno bavili poljoprivredom i stočarstvom, spremišta, konobe i staje, imale su gotovo jednak odnos kao i stambeni prostori. Možemo zaključiti da tradicionalnu gradnju u Dalmatinskoj zagori karakterizira racionalnost, pametno upravljanje resursima, poštivanje i suživot sa zatečenim okolišem. Korištene su jednostavne i nenametljive tipologije te lako dostupni materijali. Kuća u Žeževici reinterpretacija je tradicije pomoću racionalnosti i energetske učinkovitosti te zahvaljujući lakoj dostupnosti potrebnih materijala. Ono što je nekad značio kamen kao građevinski materijal, danas je to beton. Povezivanjem poljoprivrednog i stambenog programa arhitektura je tretirana kao okvir ili, bolje reći, nadsvođenje programu, a vrijeme i način korištenja odredit će hoće li ta građevina u potpunosti postati stambena ili poljoprivredna. U toj spoznaji počiva neutralnost arhitektonske geste.

 

Element koji podcrtava oblikovnost i bilateralnost građevine svakako je zaštita od prekomjernog osunčanja i vjetra, a ostvarena je zaokretnim sjenilima izrađenim od perforiranoga čeličnog lima koji omogućava neometan panoramski pogled na Biokovo i kad su sjenila u zatvorenom položaju. Sjenila su ujedno i mehanička zaštita svih tehničkih uređaja i svojim nizanjem demistificiraju stupnjevanje stambene građevine dajući joj linearnu strukturu.

 

Ova građevina osim što reinterpretira lokalno naslijeđe, reinterpretira načela prostora i prostorija iz povijesti suvremene arhitekture, bilo to putem ranih radova portugalskog arhitekta Eduarda Souto Mourea, bilo putem karizmatičnog projekta ‘Novi hrvatski dvorac ili kuća sa šest soba’ arhitekta Ivana Crnkovića.

 

Kuća u Žeževici svojim unutarnjim prostorijama omogućava direktan izlazak u maslinik, čime stvara preduvjet za fragmentalno korištenje građevine ovisno o potrebi te svakoj prostoriji daje neovisnost i potcrtava Crnkovićevu maksimu dijalektike univerzalnosti prostora i singularnosti arhitektonskih elemenata.

 

Za mene je svejedno hoće li ta građevina biti kuća za odmor, pogon za preradu maslina ili hostel. U projektu ove kuće funkciju shvaćam kao svojevrsnu skelu ili pomagalo pri prilagodbi životnim potrebama. Za prolaznike i fotografe ona će biti bijela tableta apaurina u neurotičnom pejzažu biokovskog gorja, a za korisnike okvir za življenje.