Razgovarali u New Yorku 10. veljače 2016.
Svjesno izbjegavajući referencijalnost, istražujući arhitekturu kao oblik znanja te autonomnost arhitektonskih objekata, Sofia von Ellrichshausen i Mauricio Pezo u manje od 15 godina zajedničkog rada ostvarili su izniman opus prepoznatljiv kroz jezik osnovnih formi te arhetipskih prostornih odnosa. Bilo da je riječ o arhitektonskim ili umjetničkim projektima njihovi radovi jasno pripadaju istom misaonom i radnom procesu, a razvijaju se sustavno, kao iteracije unutar serija gdje se svaka sljedeća oslanja na saznanja iz prethodne. Jednostavan i snažan formalni izraz njihovih projekata tek svojom nestabilnom višeznačnošću nagovješćuje složenost unutrašnjosti koncipirane poput nastanjive strukture koja utjelovljuje relativno shvaćanje funkcije i omogućava bogata i neočekivana prostorna iskustva.
ORIS — Postoje dva načina da počnemo ovaj razgovor. Jedan bi bio od specifičnog – arhitektonskog objekta koji je moguće identificirati, a drugi bi bio iz sustava. Na kraju se oni sudaraju i vode u istom smjeru. Ono o čemu govorim je Vaš prilično specifičan radni proces. Vrlo je sustavan i proizvodi radove koji svakako stoje sami, ali su također i dio obitelji i tvore jedinstven rad višeg reda.
SofÍa von Ellrichshausen — Sustavan proces nije nešto što smo planirali od samog početka. S vremenom se naš način rada počeo oblikovati i počeli smo nalaziti udoban način rada, ali taj sustav je zapravo posljedica nereferentnog stava kojemu je potrebna druga vrsta kostura na kojemu će se temeljiti naše odluke ili će nam pružiti neku vrstu smjernica; ne toliko autorstvo nego unutarnja načela. Tu je i činjenica da nas je dvoje i morali smo stvoriti način rada koji dijelimo – kompromis onkraj Pezovih i mojih vlastitih preferencija koje su nekako vrlo slične.
Mauricio Pezo — U praktičnom smislu to je nešto što se razvija kroz vrijeme kao prirodan način da se proizvodi arhitektura; osobna metoda koja je, što se nas tiče, više kao prečac. Umjesto zaobilaženja i otežavanja procesa, čini se da je metoda izravan put do određenog mjesta. To je slično pisanju. Svatko ima kaligrafiju koja prirodno funkcionira s njegovim tijelom, njegovim načinom gledanja i komuniciranja. Onog trenutka kada pronađete svoju kaligrafiju, svoj vlastiti način pisanja, to se odmah čini najbržim, najprirodnijim načinom, budući da to nije manira ili maniristički način opisivanja nečega, nego nešto što je više unutarnje. Ne bih rekao da je to izraz, to je bliže refleksiji, instinktu. Dakle, u trenutku kada počinjemo ponavljati sustav da definiramo format projekta, definiramo kako otvoriti prozor, kako smjestiti objekt u krajoliku, težimo tome da slijedimo određene staze koje su repetitivne jer su one naš prirodni način gledanja na stvari.