Maketa eksperimenta

arhitekti Bjarke Ingels, Thomas Christoffersen
projekt Paviljon Galerije Serpentine 2016, London, UK
napisala Mira Stanić

 

Nazvati objekt paviljonom znači smjestiti ga u čitav niz tipologijskih i formalnih eksperimenata koji, zauzevši prostor-vrijeme i suptilno (zahvaljujući privremenosti) i dominantno (zahvaljujući slobodi koju prolaznost omogućuje) istovremeno, usmjeravaju na razmatranje inherentne sposobnosti tih prostora arhitektonskog eksperimenta da označuju i utječu na mnogo šire područje od svoje ograničene lokacije. Ključno pitanje nužno postaje: mijenjaju li paviljoni išta? Sedamnaestogodišnja tradicija paviljona u londonskim Kensingtonskim vrtovima donijela je raznolike odgovore na nepostavljeno pitanje (koliki uopće može biti doseg paviljona kojem je jedina funkcija ta da bude viđen), koji variraju od uvjerljivih posjetitelja iz ne tako daleke budućnosti do podsjetnika na herojsku prošlost, rijetko uspjevši prevladati osnovnu paradoksalnu premisu naručitelja tj. kustosa – da je arhitektura umjetnost te se na taj način može i ponuditi na tržištu umjetnina. No, u svijetu luksuznih dobara, takav komodificiran proizvod sasvim uspješno funkcionira; većina paviljona Galerije Serpentine danas se nalazi u privatnom vlasništvu anonimnih kupaca.