Dejan Kršić je polivalentni kulturni radnik: dizajner, publicist, sveučilišni nastavnik, povjesničar i kritičar dizajna, član kustoskog kolektiva whw... Sve te aktivnosti povezuje Kršićeva intelektualna radoznalost, otvorenost prema usvajanju novih estetika, ali ponajviše postojanost njegove angažirane političke pozicije i uvjerenje da su kulturna proizvodnja i društvena stvarnost neraskidivo povezane. O pojedinim dionicama njegova bogatog profesionalnog djelovanja razgovarali smo nakon Kršićeve analitičko-retrospektivne izložbe održane u Zagrebu, Cetinju i Splitu, a prije izlaska knjige Art Is Not a Mirror, It Is a Hammer, koju potpisuje s Markom Golubom.
Maroje Mrduljaš — Studirao si povijest umjetnosti i etnografiju, a ja te u 1980-ima pamtim kroz teksotve o pop-kulturi u Quorumu koji su bili izuzetno zanimljivi jer se njome baviš problemski, u širem društvenom kontekstu. Taj pristup uklapa se u vrijeme kada se o postmodernizmu u Zagrebu intenzivnije govori, pogotovo u časopisima za kulturu koji su tematski i teorijski raznoliki, sinkretički. Književnost, teorija, pop-kultura, sve je bilo pakirano u jednom.
Dejan Kršić — U to je doba produkcija časopisa kod nas bila izuzetno bogata. Pitanja, Quorum, Republika, beogradsko Delo ili Marksizam u svetu izuzetno utječu na moju generaciju. Svi ti časopisi i novine, Polet i Studentski list, Start i kasnije Mladina, profilirali su određenu publiku. Mislim da nam to danas nedostaje; neke aspekte kulturne recepcije dostupnost materijala na internetu ipak ne može nadoknaditi. Časopisi pripadaju određenom kulturnom prostoru, tada jugoslavenskom, pa se sličnomišljenici u Ljubljani, Zagrebu, Novom Sadu ili Banja Luci prepoznaju i povezuju preko njih. A u Poletu je djelovala grupa pop-glazbenih kritičara – Tomislav Wruss, Borislav Knežević, Ivan Molek, Mladen Vukmir i drugi – i pokušavali smo pop-glazbi i popularnoj kulturi u širem smislu prići na drugačiji, možda ozbiljniji način od onoga što se moglo čitati kod rock-kritičara poput Glavana i Vrdoljaka. Gotovo svi smo došli s Filozofskog fakulteta i uglavnom nam je rad u omladinskoj štampi bio zanimljiviji od fakulteta. No, tamo smo ipak dobili uvid u kulturne teorije, iako je najveći dio toga došao samoobrazovanjem, vlastitim istraživanjem, pa i čitanjem tih časopisa.