Korporativna arhitektura u objektivu Luke Mjede

fotografija Luka Mjeda
napisao Branko Franceschi

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Arhitektura je tema kojom se fotograf Luka Mjeda dosljedno bavi još od 1984. godine. Njegove fotografije arhitekture proizlaze iz očišta svjetskog putnika, pa je ovaj tematski ciklus zaokružen snimkama građevina diljem svijeta, što mu pridaje globalni i univerzalni značaj. Već po letimičnom uvidu jasno je da autorov fotografski nerv pokreću mahom ikoničke građevine koje utjelovljuju složeni spoj sazdan od cjelokupnosti kurentnog statusa općega ljudskog znanja i njegovog odnosa prema okruženju s partikularnim potrebama i strategijama neposrednoga društveno-političkog okruženja u kojem su građevine izvedene. Ipak, povijesnih građevina u ciklusu brojčano je manje od njihovih suvremenih, makar anonimnijih pandana. Možda je ovom odnosu kumovala relativna novina fotografskog medija u odnosu na dugu i bo­gatu povijest arhitekture, a možda je zato zaslužan i sam fotografski instinkt koji poslovično najčešće i najradije reagira i uključuje se u interpretaciju zbilje koja se odvija sada i ovdje. Kako god, Mjedin ciklus uvodi nas u arhitekturu modernog doba i primarno se usredotočuje na njene formalne aspekte koji se pak iscrpljuju u analizi odnosa titanskih geometrijskih volumena kojima se korporativna arhitektura nameće u određenju urbanih gabarita suvremene civilizacije. Ako povijesne civilizacije prosuđujemo kroz složenost arhi­tektonskih zamisli koje su realizirale, Mjedine fotografije potvrđuju da se danas iskazivanje političke i ekonomske moći te sukladna razina tehnološkog standarda manifestira ekstravagantnošću skylinea globalnih metropola. Mjedin rakurs je rakurs pješaka. Prkoseći gravitaciji impozantna se geometrija u vrtoglavim kutovima razvija od njega u vis. Dimenzije su zadivljujuće, doživljaj istovremeno opresivan i ushićujući. Na nekim fotografijama njegov pogled fiksiran je u prikaz izoliranosti ovih ljudskom rukom građenih divova oko čijih vrhunaca vlada tek tišina praznog prostora ili se razvija strmi ponor koji ih dijeli od prvih susjeda. U masivnim razmjerima ovoga nepokretnog svijeta koji kao da ne trpi nešto tako sitno kao što je detalj, Mjeda ipak registrira nešto sitno, živo, suprotstavljeno. Katkad je to ptica u letu, katkad dinamika zastave na vjetru, katkad prkosni križ, a katkad neki humanoidni obris izgubljen u maestoznim proporcijama. Indikativno, na Mjedinim fotografijama nikad nema ljudi. Povlačeći paralelu sa cityscapeima njemačkog fotografa Thomasa Strutha koji ispražnjeni od ljudi govore o bezličnosti ili odsustvu suvremenog urbanog planiranja ‒ što je kao nultu točku identifikacije zajedničkog problema predstavila i kurentna venecijanska međunarodna izložba arhitekture ‒ vidljivo je da globalnu ujednačenost današnje arhitekture Mjeda sagledava sa suprotnog polazišta. Njegove fotografije prikazuju uniformnost trijumfalne, impozantne arhitekture moći. To je područje koje sasvim lako može postati apstraktni ideal, prostor kreativne slobode u razradi čistih volumena i proporcija u beskrajnim kombinacijama njihova međusobnog odnosa. Taj raj tehničkih mogućnosti, zapravo rezultira i ne tako ugodnim okruženjem za, reći će neki, sitničave ljudske sudbine. Mjedina fotografska panorama urbane arhitekture realizirana je bez boje. Dosljedna crno-bijela fotografija u funkciji je njegove koncentracije na volumene i ekspresivne potencijale njihovih dimenzija. Suština njegovog postupka ipak je u potpunosti neutralna i dokumentarna. Sva napetost, sav intenzitet i kolosalnost ne proizlaze iz nekog režiranog fotografskog efekta, već iz koncepta same arhitekture koja realizira simbole neosporne zemaljske moći koja se uzdiže prema nebu. To se posebno odnosi na titanske monolite epo­he liberalnog i neoliberalnog kapitalizma što obilježavaju suvremenu liniju spoja grada s nebom, taj razvikani metro­politanski skyline. Suvremene konstruktivne tehnologije omo­gućile su današnjim arhitektima najveću slobodu forme u povijesti graditeljstva, najveću ostvarivu visinu i prostornu iskoristivost. Fotografije Luke Mjede pokazuju kako se u ovim potencijalima može sebično uživati, kako je u našem svijetu jednostavno i samorazumljivo prihvatiti moć maskiranu u konstruktivnu smjelost i tehničku novinu, kako pješak još uvijek s udivljenjem podiže glavu prema nesagledivim vrhovima u kojima se odvijaju korporativne igre moći. Ovi monoliti zaklanjaju sunce, mijenjaju smjerove i snagu vjetra, griju zrak i uopće se rastrošno ponašaju prema okolišu, ali mi ih i unatoč zdravom razumu, pronalazeći u svemu tome i manifestaciju ljudskog utjecaja na neprikosnovenost veličanstvenoga pri­rodnog poretka, i dalje volimo. Mjedina kamera pažljivo bira trenutke u kojima se zrake sunca pojavljuju iza formi koje ispunjavaju cijeli kadar fotografije ili bilježi činjenicu da jedina sjena koja na njih može pasti jest sjena jednako velike ili još veće ljudske tvorevine. Arhitektura nebodera na njegovim se fotografijama naposljetku izjednačuje i sa zastavom, općeprihvaćenim simbolom nacionalnog identiteta. Društvena moć i nacionalni ponos određeni su manifestacijom tehnološkog napretka i ekonomske snage, vidljivi u broju ostvarenih katova i određeni svakim metrom izgrađenim u visinu.

 

Na kraju, preostaju nam fotografije. Trenutak njihova stvaranja mora komprimirati svu slojevitost značenja koju motiv sadrži u sebi. Spoj društvene i formalne dinamike korporativne arhitekture u fotografijama Luke Mjede izražen je čistim, jasnim i preciznim zorom. Uostalom, ljepota prizora je u objektivu fotografa.