Ove je godine na Bijenalu bilo malo (ili nimalo) strasti, a najveći ili bar onaj najglasniji dio počivao je na dekadenciji. I to, ne toliko krivicom već spomenutog izbornika Aarona Betskog, već impotentnošću odabranih zvijezda i zvjezdica današnjeg arhitektonskog establišmenta. Unatoč nekim mišljenjima, Betskyjeva tema – Arhitektura onkraj građenja – izuzetno je zanimljiva i relevantna u današnjem trenutku, ne samo zato što se sve veći dio naših života polako premješta iz sfere materijalnog u sferu virtualnog već prije svega što izgrađena arhitektura, kao način postojanja u prostoru, nije sposobna odgovoriti zahtjevima egzistencije danas. Veći dio postava Arsenala, koji je bio rezerviran za autore koje je Betsky pozvao, zapravo predstavlja demonstraciju visoke tehnologije u službi površnog i naivnog dizajna, a ne ozbiljno bavljenje postavljenom temom. Kad bismo ostali u terminologiji umjetnosti kao erosa, životne sile, onda bi većina radova spadala s one strane erosa, u kategoriju jeftine pornografije.