Među većim gradovima na istočnoj jadranskoj obali, Rijeka je po mnogočemu svojevrsna digresija, dio slagalice koja se ne uklapa, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Njezina urbana povijest nije obilježena vrhunskim antičkim urbanim artefaktima kao što je to slučaj u Puli, ni stoljetnom kulturom autentičnog i kodificiranog urbanizma poput Dubrovnika. Ni Bizant ni Venecija niti napoleonska Francuska, da nabrojimo samo neke od epcientara kulture koji su s više ili manje intenziteta gradili na istočnoj jadranskoj obali, nisu u Rijeci ostavili neki kulturno osobito značajni trag ili doprinos. Znatnu ekspanziju grad doživljava kao dio Habsburške Monarhije, no matrica i arhitektura monumentalnih gradskih blokova ipak je bitno impresivnija u Trstu. Također, Rijeku ne obilježava ni intenzitet ni slikovitost mediteranskog vernakulara, a ni modernistički sloj ne može se podičiti takvim iskoracima i eksperimentima poput Splita 3, poslijeratne obnove Zadra ili Vitićevih šibenskih interpolacija.