Ljepota je na ulici

napisao Željko Kipke

 

Tijekom masovnog štrajka u svibnju 1968. na pariškim se ulicama mogao vidjeti plakat s porukom: Ljepota je na ulici. Uz parolu La beauté est dans la rue na plakatima anonimnog autora stajali su crno-bijeli crteži ženskih figura. Na jednom žena baca ciglu; na drugom, manje popularnom, njezin je lik daleka asocijacija na općepoznatu sliku Eugènea Delacroixa Sloboda vodi narod. A slogan? U njemu se odražava zlatno doba Situacionističke internacionale (SI) i aktivizam malobrojnih članova čija je radikalna kritika liberalnog društva utjecala na duh ulične revolucije u francuskoj metropoli i šire. Silom prilika, u istom se sloganu zrcalila i Bretonova ideja o grčevitoj ljepoti (la beauté convulsive). Nadrealisti su, opće je poznato, utjecali na formiranje antimodernističke šizme u situacionista. Isti je slogan, dakle, sažimao temeljne ideje situacionista o antiumjetnosti, kolektivnom lutanju gradovima u potrazi za ljepotom trenutka ili situacije, novom modelu urbanizma ili pak postpolitičkoj strategiji njihova ključnog arhitekta Constanta (Nieuwenhuysa). Nije nevažna činjenica (premda je slučajna) da je Nizozemac tijekom 1970-ih prestao proizvoditi modele futurističkog grada za drugačiji život te se posvetio slikarstvu. Pred kraj života u intervjuima je isticao naklonost spram nekoliko povijesnih imena u tom mediju. Između ostalih, isticao je ime Eugènea Delacroixa čiji je model poluobnažene revolucionarke bio parafraziran na studentskom plakatu u presudnim danima svibnja 1968.