Zamislite putovanje Središnjom dolinom u Čileu , bilo koji dan, od jednog do drugog sela. Kroz prozor biste vidjeli krajolik koji je u isto vrijeme prekrasan i čudan. Mogao bi se opisati kao prostor kontradikcija zbog poljoprivrednih, ali i prigradskih obrazaca: usjeva, zaseoka, infrastruktura, cesta, poljoprivrednih industrija i pilana… Nekoherentan je to prizor dijelova i komadića koji formiraju sliku suprotnu nostalgičnoj homogenoj ideji ruralnog, tvrdoglavo joj odolijevajući od vremena velikih kolonijalnih imanja. Umjesto toga, poima se kao slomljena ruralnost, u kojoj se naziru tragovi reda koji su nametnule hacijende , kao i ostaci agrarne reforme  iz 1960-ih, pomiješani s rezultatom novih procesa koji su preokrenuli reformu i stvorili nova velika imanja posvećena proizvodnji za globalna tržišta. 

 

Osim gradova koje su ustanovili Španjolci, većina gradova i sela u Središnjoj dolini nastala je javnom ekspanzijom modela hacijendi – drugim riječima, urbaniziranog krajolika koji je prenesen od tradicionalnih čileanskih casa patronal na kuće radnika. Javno, dakle, u obliku prostora, uglavnom je izvedeno od hacijendi kao doprinosa javnom prostoru, a ne kao rezultat projekta koherentnog oblikovanja javnog prostora u ruralnom području.