O krajnjem ili o ljudskosti

fotografije Josip Klarica
napisao Tomislav Pavelić

 

Antropogeneza, postajanje čovjeka ljudskim nije, zapravo, događaj koji se zbio jednom i zasvagda u prošlosti, prije je događaj koji se ne prestaje zbivati, proces i dalje u tijeku u kojem je čovjek uvijek u aktu postajanja ljudskim i ostajanja (ili postajanja) neljudskim.

Time što poništava jednoznačnost temeljne podjele na ljude i neljude, Agamben uklanja svaku mogućnost sigurnosne mreže uljudbe, jer biti čovjekom ne znači i ostati čovjekom. Srećom, Agamben nije samo zla vila koja dokida sigurnost, za koju se nadamo da proizlazi iz ljudskosti, nego je i dobra vila koja podučava da se ni nečovjekom ne mora ostati zauvijek, jer i to je kolebljiva (povijesna i osobna) kategorija podložna mijeni. Možda je relativna, no to je ipak utjeha.

Suočenost s mjestima stratišta, poput Dotrščine, zahtijeva zato propitivanje temelja ljudskosti, neovisno o tome u kojoj smo mjeri sposobni filozofijski promišljati o takvome mjestu, događaju ili društveno-povijesnom kontekstu koji je stratište proizveo, pa čak i o kontekstu koji uvjetuje naše današnje stajalište o tome.