napisao Maroje Mrduljaš

 

O turizmu se uobičava razmišljati kroz kategorije turističkih destinacija, turističkog proizvoda, turističkih tipologija i slične. Ti pojmovi korespondiraju s pojedinačnim disciplinarnim pristupima, no malo govore o biti fenomena turizma. Slično kao i omraženi shopping, turizam je složena društvena praksa sa snažnim utjecajem na urbanu stvarnost koju se ne može ni jednodimenzionalno kritizirati ni nekritički prihvatiti. Osobito je to slučaj u zemljama poput Hrvatske koje se ne samo ekonomski nego i identitetski oslanjaju na turizam. U osiromašenoj zemlji u kojoj izostaje racionalna imaginacija budućnosti, turizam i turistifikacija doživljavaju se kao zadnja mogućnost preživljavanja. Povijesne jezgre postaju Airbnb-enklave, obala se zagrađuje apartmanskim distopijama, a veliki infrastrukturni projekti oblikovani su i dimenzionirani prema turizmu (koristan primjer je prioritet automobilskog i donekle zračnog prometa nad željezničkim). Usprkos izoliranim protestima, na turizam i turistifikaciju u Hrvatskoj pristaje se društvenim konsenzusom, a da se pri tome ne razumiju sve implikacije takvog postupka. Kao što ćemo naznačiti, prepuštanje turizmu donosi složene učinke koji izmiču lokalnim regulacijskim mehanizmima i koje je teško uključiti u jednostavne scenarije održivog razvoja. No produktivna kritika ne znači jednostavno zauzimanje za manje turizma ili njegovo administrativno obuzdavanje. Za početak, nužno je razumijevanje složenih logika fenomena turizma u čemu značajnu ulogu igra odnos virtualne i fizičke domene.