Ove su fotografije proizašle iz razgovora fotografa i arhitekta. Treći protagonist, autor ovoga teksta, preuzet će ulogu prevoditelja, osvrnuti se na ono što je rečeno i na ono neizrečeno u interakciji ovih dvaju pojedinaca koji su do ovog susreta bili stranci jedan drugome. 

Balkrishna Vithaldas Doshi (arhitekt) i Danko Stjepanović (fotograf) komunicirali su na engleskom. Ni jednom od njih ovaj jezik, koji su ukrotili, nije materinski. On je, dakle, poslužio kao alat za razgovor o zanatu i promišljanje o filozofiji namjere, načinu na koji su osobni/profesionalni izbori i breme vremena utjecali na zgrade/strukture koje je Doshi napravio. Dok je Doshi govorio, Stjepanović je fotografirao. Ujedno je slušao i čekao portret koji nije djelovao namješteno. Doshija često fotografiraju i on zna pozirati. No na Stjepanovićevoj fotografiji Doshija koji podiže glavu kako bi se približio svojoj supruzi Kamuben koja se naginje prema njemu, djeluje kao da je fotograf napustio prostoriju. Tada svjedočimo dvjema stvarima: suptilnom ulaženju u osobni prostor i objektivu koji uzima nešto intimno od dvoje ljudi koji su ostarjeli zajedno – jezik nježnosti i naklonosti.