U ovome intervjuu Gustavo Utrabo govori o svojim nedavnim projektima, s osobitim naglaskom na Učeničke domove u Canuani, u Amazoniji. Objašnjavajući svoju perspektivu, prema kojoj je potrebno racionalizirati gradnju u udaljenim brazilskim regijama, arhitekt uspostavlja dijalog s tradicijom i lokalnim znanjima, a pritom ne zapada u nostalgično ili populističko raspoloženje. Više negoli za novi arhitektonski jezik u Brazilu, zalaže se za korištenje drugih energetskih matrica za izgradnju, imajući pritom stalno na umu, poput poetskoga mota, izgradnju sjenovitih skloništa koja će, u tropskome okruženju, korisnicima pružiti zaštitu i priliku za druženje.

Oris: Za početak, možete li nam reći ponešto o tome kakav je bio proces koncipiranja učeničkih domova za djecu u Canuani, u Tocantinsu?

Gustavo Utrabo: Riječ je o projektu koji smo osmislili Pedro Duschenes, Marcelo Rosenbaum i ja. Mislim da je bio zanimljiv na više razina – kako u smislu izgradnje, tako i u smislu samog razumijevanja područja koje je toliko daleko od svega što poznajemo, jer se radi o neurbanome kontekstu. Ovaj nam je projekt ujedno i pružio mogućnost razmatranja jako udaljenih brazilskih lokacija. Za promišljanje toga bilo je važno razumjeti kontekst i osmisliti dinamiku koja bi omogućila djeci iz Tocantinsa da osjete pripadnost, da razumiju svoje korijene, a to seže puno dalje od onoga što se prikazuje na televiziji. Bilo je vrlo izazovno shvatiti taj kontekst, a istodobno i razviti ideje kako graditi na tako udaljenom mjestu. Važno je bilo razumjeti mogućnosti izgradnje prefabriciranim elementima te pokušati shvatiti jednu posve drukčiju energetsku matricu, a to je, po mom mišljenju, temeljno pitanje kada govorimo o napretku države.