Poznata je povijesna činjenica da se baš na području razvoja stanogradnje očituju društveni procesi i njihove mijene, pri čemu bi zadaća arhitekture bila realizirati strukturne i prostorne kvalitete na razini grada i građevina. Upravo su višestambeni objekti ti koji će najviše pridonijeti zgušnjavanju gradova. Važna će biti uloga odnosa prema javnom prostoru, ali i efikasnost resursa u smislu održivosti te mogućnost zadovoljavajućeg zajedničkog života u gradskim aglomeracijama, čemu bi pridonijela socijalna osjetljivost i kulturna vrijednost izgrađenih stambenih objekata. Višestambeni obje- kti ipak su najčešća tipologija koju nalazimo kako u centru grada tako i u prigradskim naseljima pa su zbog toga pozadina urbanog života.

Aktivnim programom oni ga mogu poticati i čak unaprijediti, no to se nažalost ne događa baš tako često. Kako značajan broj projekata zgušnjavanja grada provodi privatno poduzetništvo, zanimljivo je pitanje kakve bi bile tipologije koje vode računa o poboljšanju kvalitete javnog prostora na korist zajednice. Prečesto je kod većih projekata težište na što je moguće većoj iskoristivosti i profitu, bez potrebne diferenciranosti kvalitete prostora. Upravo su diferenciranost između privatnog, polujavonog i javnog prostora uspjeli ostvariti arhitekti Andrijević i Korlaet kod projekta Veslačka, pri čemu su mogli računati na pratnju privatnog investitora. Parcela je bila zahtjevna, u odnosu na grad istodobno i rubna i centralna, između važne gradske prometnice i zelenila riječne obale, k tome još okružena kvalitetnim stambenim objektima kasnog modernizma: stambenim lamelama Milana Žerjavića i čuvenim tornjevima Slavka Jelineka, oboje iz 1974. Ti su objekti u smislu modernističkog urbanizma slobodno postavljeni po terenu pa je primaran zadatak arhitekata bio odgovoriti na kontekst cijenjene arhitekture s jedne strane i slobodni prostor riječne obale s druge.