Tijekom dugotrajnog te i dalje aktualnog istraživanja arhitekture i urbanizma u Zagrebu, koje će u konačnici kulminirati izdanjem Project Zagreb: Transition as Condition, Strategy, Practice, dva su kulturna fenomena poslužila kao ključna mjesta u kojima su se translokalni diskursi isprepletali s lokalnim strategijama i praksama prouzrokovanima stalnim tranzicijskim stanjem koje i dalje određuje hrvatski kontekst: Zemlja kao predstavnica međuratnog razdoblja i Nove tendecije kao predstavnice poslijeratnog razdoblja. U početku, poveznicu među njima naslućivao sam intuitivno. Projekti koji su uslijedili nastavili su rasvjetljavati njihov značaj. Kako sam se pobliže upoznavao s teorijama Ljube Karamana, ta su dva kulturna fenomena postajala jasnijima kada sam ih sagledao kroz njegovu prizmu slobode periferije u kojoj su lokalni majstori uspijevali sintetizirati diskurse iz različitih centara na načine koji tamo ili u provincijskim sredinama ne bi bili mogući. Nadovezujući se na Karamanovu teoriju, uveo sam novi koncept – periferni trenutak – i razvio njegovu prostornu teoriju u prostorno-vremensku, nastojeći razumjeti kako se jedan pretežno provincijski kontekst (vrijeme, razdoblje ili oboje) na trenutak transformira u periferijski. Iako je taj koncept prvotno razvijen kako bi se rastumačio plodan, premda kratak period arhitektonske inovacije koja se dogodila u Hrvatskoj između završetka Domovinskog rata i nastanka Teglenice, sličan se teorijski okvir može primijeniti i na Zemlju i Nove tendencije.
Gotovo desetljeće nakon izdanja Project Zagreb, vratio sam se temi Zemlje prilikom istraživanja desetog kongresa CIAM-a koji je u Dubrovniku organizirao Drago Ibler. Iblerova uloga u definiranju diskursa tog važnog događaja proizašla je izravno iz njegove ranije uloge definiranja diskursa Zemlje kao svojevrsne sinteze umjetničkih i arhitektonskih tendencija međuratnog razdoblja. Moj povratak temi Novih tendencija omogućen je mojim doprinosom retrospektivnoj izložbi Vjenceslava Richtera u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, arhitekta koji je također imao važnu ulogu u usmjeravanju diskursa pokreta kojim su dominirali umjetnici. Prilikom istraživanja Richtera imao sam priliku proučiti tekstove Matka Meštrovića, a posebno do tada nepoznatu korespondenciju između njega i Douglasa MacAgyja, značajnog američkog kustosa i kritičara, koja je uključena u manju izložbu održanu u Zbirci Richter u listopadu 2017.