Struktura, bridovi i plohe

autori Branimir Rajčić, Mariela Žinić
projekt Seosko domaćinstvo na Hartovskom vrhu, Žumberak, Hrvatska
napisao Robert Jonathan Loher
 
 


Arhitektura raspolaže šutljivom mudrošću koja se taložila tijekom povijesti i tradicije, mudrošću koja osvjetljava duhovno biće građevne umjetnosti. Arhitektura, međutim, treba sporost kako bi ponovno stupila u vezu s tim izvorom nijemog znanja. Arhitekturi treba sporost da bi se razvilo kumulativno znanje, toliko potrebno za stjecanje osjećaja kontinuiteta i puštanja korijenja u kulturi. Nama treba arhitektura koja odbacuje brzi život i trendove. Da bi se stvorila iskustvena pozadina za razumijevanje i registriranje promjena, arhitektura treba, umjesto da ubrzava promjene i osjećaje nestabilnosti, usporiti naše iskustvo realnosti. Umjesto današnje prisile za novim, arhitektura mora priznati i prihvatiti bio-kulturalne i arhaičke dimenzije ljudske psihe. Juhani Pallasmaa, Šest tema za iduće tisućljeće 

Velikom ubrzanju slijedi usporavanje. Ono je nužno kako se pogonski mehanizmi ne bi potrošili ili uništili. Pojedinačno se iskapčaju neke vitalne funkcije mehanizma za koje kasnije utvrđujemo da i nisu toliko vitalne, jer se stroj i dalje kreće.

Ovakvom usporavanju vrlo plastično svjedočimo ovih dana kada se isključuju razne funkcije slobode življenja i kretanja, no istodobno ovo novo stanje otvara niz novih uvida i horizonata. Mnoge oduzete slobode ukazuju nam da bez njih možemo nesmetano živjeti. Kao da su se tektonski pomakle neke ploče navika i zdrobile se u nekim dubokim geološkim bezdanima. Ovi novi trenuci, koji su tek uvod u nešto nadolazeće, u kojem će se dosadašnji poredak naglavačke izmijeniti, daju nam priliku da sebe postavimo u nove okvire promatranja i reagiranja. Simbolički rečeno, a vezano za nedavni zagrebački potres, ostali smo bez dekoracija koje ionako nisu imale nikakvo uporište, osim što su predstavljale same sebe – dekoracije.

Usporavanje je dobro i zbog sve češćeg gubitka horizonata i dubine doživljaja. Inače, četverodimenzionalno poimanje okolice sve se više splošnjava i ostavlja nas napuštene u prostoru, s gomilom slika i informacija koje nas okružuju, a da ne znamo što s njima početi, kako ih primijeniti i kako se prema njima postaviti.

Usporavanje nas, konačno, može vratiti u arhaičke prapočetke, no, ne u eru u kojoj je izumljen kotač i vatra, već, zbog do sada nataloženog iskustva, u razlučivanje bitnoga od nebitnoga. Mogli bismo u jednoj sveopćoj društvenoj katarzi provesti određenu redukciju svega nevažnoga, resetirati pojmove i krenuti iznova. Tome krize i služe.