autor Ante Mardešić
projekt Kuća Mala Mara, Vis, Hrvatska 
napisao Nenad Kondža
 
 

 

Onda me gledaš, kraj mene sjedaš, Smiješ se blago, pitaš što mi je. Na tvom balkonu, u ranu zoru, Lak sam ko pero i dobro mi je. Arsen Dedić, Na tvom balkonu 

Projektirati kuću u masliniku, u Kutu, u Visu, s pogledom na zapanjujuću uvalu, s nizom prostorno-planskih ograničenja, zadatak je koji na prvu predstavlja samo čisti užitak.
Zatim dolazi do susreta s realnošću; urbane odrednice naših gradova, to jest ono što bi rado zvali urbanizmom, a kojeg zapravo nema, čine vlasničke parcele zabilježene u katastru i odrednice prostornih planova o maksimalnoj izgrađenosti. Time kuće nastaju kao zbroj parametara od kojih je najvažniji veličina vlasničke parcele, koja samo mora prijeći planom zadanu minimalnu mjeru te koja određuje veličinu kuće i njen smještaj u prostoru. Tu završava priča o urbanizmu i počinje priča o arhitekturi. Stoga je jasno kako je za današnju sliku gradova izrazito važna vještina arhitekta, jer za povijesni dio naselja, urbano jasan i kontekstualan, pojedina bolja ili lošija kuća nije presudna. Tako današnje nove dijelove grada više pamtimo po kućama nego po potezima; onih koje pamtimo nažalost nema puno.
Projektirajući kuću Mala Mara, Mardešić je sve datosti lokacije iskoristio i nadogradio koristeći planom zadano ograničenje kako kuća ne smije biti duža od četrnaest metara kao prednost, kao priliku za dodatnu kvalitetu. Očito se nametalo kako treba crtati linijsku kuću u kojoj će svi životni prostori koristiti ono najvrjednije od konteksta, a to je pogled. Kako projektirati prizemnicu gdje sve sobe imaju terasu na terenu unutar ograničenja zadanih planom i samozadanih ograničenja koja kažu da svi važni prostori moraju imati i pogled i terasu na terenu? Tako da jednu sobu projektiraš kao izdvojeni paviljon (nazoveš ga pomoćnom zgradom) te ga spojiš punom nadstrešnicom s ostatkom kuće. Bitno je znati kako su Mardešićevi životni prostori zajednički prostori, ljudi ih žive izvana i iznutra, privatno i javno opasno se približavaju, ali ne prijete stapanju, nego pokazuju nastanak novog pogona koji obećava život bez pompe i glamura, s dovoljno hedonističkog i asketskog u isto vrijeme. Senko Karuza, Devet kuća 
Stavljajući vrijednost pogleda ispred orijentacije (primarni prostori orijentirani su k uvali, na sjever) i propuštajući južno svjetlo preko manjih otvora s visokim parapetom odgovara i kontekstu, jer njegove su kuće sve dobro stavljene, stvarno lokalno kontekstualne, na stale iz potrebe korisnika i mjesta nastanka, crtane skupa s tlom, s dvorištem, koje je početkom projektiranja odrednica kuće, a krajem postaje fokus prostora življenja gdje se pretapaju kuća, terase i dvorište u nedjeljivu cjelinu, tako da zidovi nestanu i postanu dio neke samodovoljne kartografije.