razgovarali Studio Up, Silvio Vujičić, Ivan Rupnik

 
 

 

Studio UP osnovan je 2003. godine. Projektom hibridne srednje škole i sportske dvorane u Koprivnici, s kojim su pobijedili na natječaju, brzo su stekli međunarodno priznanje. Projekt je dodatno prepoznat u Hrvatskoj na Zagrebačkom salonu 2003., koji je kurirao Stefano Boeri, i 2007. kada je osvojio nagradu Mies van der Rohe za mlade arhitekte. Imao sam priliku pratiti razvoj ovog jedinstvenog projektantskog studija protekla dva desetljeća analizirajući u nizu članaka i intervjua njihovu projektantsku metodologiju u razvoju. U recentnom intervjuu za časopis Journal of Architectural Education, koji je dio posebnog izdanja na temu Izgrađeno (Built), koje će biti objavljeno 2021., Studio UP detaljnije objašnjava način organizacije svoga rada. Unatoč sve većem portfelju izgrađenih djela i impresivnom setu vještina koje su pri tim realizacijama stekli, Studio UP izrazio je želju da svaki projekt započnu novim pristupom, kao da su i dalje oni nedavno diplomirani arhitekti iz 2001. koji su se usudili započeti projekt u Koprivnici sa svježim pristupom i bez straha. Dok su raspravljali o brojnim strategijama prakticiranja tog načina projektiranja u kojem se ono prethodno zaboravlja, jedna od najintrigantnijih jest njihova suradnja s drugim disciplinama, osobito s umjetnicima, s ciljem propitivanja vlastite pretpostavke u procesu projektiranja i izlaganja drukčijem načinu gledanja i stvaranja. Ta nas je šira rasprava potaknula da predstavimo niz novijih projekata Studija UP u razgovoru s jednim od njihovih stalnih suradnika, umjetnikom Silvijom Vujičićem.

Ivan Rupnik: U protekla dva desetljeća surađivali ste s brojnim umjetnicima i dizajnerima. Kako bismo bolje razumjeli razvoj vaše projektantske metodologije i kontekst u kojem radite, čini mi se zanimljivim usredotočiti se na niz projekata na kojima ste radili sa Silvijom Vujičićem. Što vas je ustvari potaknulo na tu suradnju? Koje trenutke posebno pamtite?

Studio UP: Volimo surađivati s drugima. Često surađujemo s Damirom Gamulinom, a surađivali smo i sa zatvorenicima, bivšim profesorima, studentima, umjetnicima, dizajnerima i ambicioznim klijentima. Današnji zahtjevi često nadilaze širinu renesansnog čovjeka; Bruce Mau to zove renaissance team. Volimo promjene pozicija, volimo razbijanje tišine. Na primjer, s političkim zatvorenicima radili smo retroaktivni masterplan za Goli otok na bazi kolektivne mentalne mape sjećanja preživjelih, a sa Silvijom masterplan za futuristički grad baziran na fiktivnim scenama i prizorima. Kontinuirani razgovor sa Silvijom krenuo je davno, u ljeto 2004. Upoznali smo se doslovno na podu, u Veneciji prilikom otvaranja Frameworksa, pulsirajućeg, staklenog, tridesettonskog stroja za prolaženje (vidi Oris br. 30). Svidio nam se Silvijov osebujan način promišljanja. Počeli smo se viđati; studiji su nam bili na istoj adresi neko vrijeme, spontano je došlo i do suradnje. Do sada, u suradnji sa Silvijom bavili smo se najrazličitim temama – od masterplanova, photo-shooting predstave do publikacije Users Manual.