Razmišljajući kako pristupiti ovom kratkom retrospektivnom tekstu o dosadašnjoj raznovrsnoj karijeri dizajnera vizualnih komunikacija Dejana Dragosavca Rute, došao sam do zaključka kako je ovaj put priču najpogodnije ispričati iz svojevrsne generacijske perspektive, koliko god tako nešto bilo neprikladno za kritičara koji bi trebao biti trezven i objektivan. Međutim, artikulacijom odnosa mlađih kolega prema Rutinim radovima pokušat će se izbjeći opća mjesta koja su se u posljednje vrijeme, kada je riječ o tome, počela javljati. S jedne strane, reputacija neslužbenog dizajnera domaće ‘nezavisne’ ili civilne scene, koja Rutu već godinama prati, vrlo je korisna i služi svrsi; no s druge strane, donekle doprinosi i mistificiranju Rutinog opusa u cjelini, budući da je njegov doseg mnogo širi. Njegovim mlađim kolegama, koji su mu srodni po svjetonazoru i afinitetima, razvoj Rutine karijere putokaz je da u dizajnu mogu kvalitetno trajati (i od toga dostojanstveno živjeti) radeći na projektima koji su im bliski, koje smatraju vrijednosno progresivnima i bitnima kako za njihovo uže svakodnevno okruženje tako i za širi kontekst u kojem žive i djeluju.

Prvi Rutin dugotrajan profesionalni angažman bilo je grafičko uređivanje Arkzina (najprije fanzina antiratne kampanje Hrvatske, a potom ‘političkog pop megazina’) i dizajniranje ostalih publikacija proizašlih iz te medijske platforme (od 1994. do 2003. godine), u suradnji s Dejanom Kršićem, Nedjeljkom Špoljarom i drugim kolegama. Tijekom tih ranih godina prošlog desetljeća, kada se vizualni jezik nezavisne kulturne scene već ponešto standardizirao i ponegdje zadobio nešto od identiteta konvencionalnog brandinga, Arkzinov se ‘dekonstruktivistički’ dizajn još uvijek činio prirodnim, spontanim i uzbudljivim. U to vrijeme vjerojatno ni jedna publikacija koja se mogla nabaviti na kioscima nije imala ni izdaleka tako inovativan i drzak prijelom kao Arkzin nekoliko godina ranije, što je podrazumijevalo dizajnerovo ‘uranjanje’ u sadržaj, manipulaciju riječima i slikama, odnosno njihovim značenjima i simboličkim vezama, na način koji je aktivno korespondirao s ondašnjim svjetskim trendovima. Ruta opetovano ističe kako je takav pristup dizajnu bio uvjetovan ponajviše tehnološkim faktorima proizvodnje i podjelom rada u redakciji, budući da je digitalizacija alata za proizvodnju novina omogućila dizajnerima pristup ogromnoj količini do tada nedostupnih tipografija, dok ih je konstantni manjak fotografija i ilustracija silio na tipografsko razigravanje teksta; činjenica jest da je Arkzinov koncept vizualne komunikacije, ma kako povremeno bio pretenciozan, bio jedan od fenomena koji su Zagreb činili ravnopravnim sudionikom međunarodnih kretanja u dizajnu. Tekstovi u časopisu već su tada vrlo visoko postavili standarde koji vrijede i danas, ističući se pismenošću, maštovitošću, duhovitošću, aktivističkom hrabrošću i analitičkom oštrinom, u misiji beskompromisnog zastupanja ljudskih prava, građanskih sloboda i participacije marginaliziranih društvenih grupa u svakodnevnom političkom i kulturnom životu. Čak i ako su do tog ‘megazina’ došli s desetak godina odmaka, čitanje Arkzina i iščitavanje Rutinog i Kršićevog dizajna mlađe je kolege naučilo važnu lekciju: profesionalac može i mora kvalitetno oblikovati i komunicirati svaki sadržaj, ali najveće je zadovoljstvo raditi s idejama u koje snažno vjeruje.
 

Nakon što se Arkzin ugasio, Rutina se karijera počela račvati u nekoliko različitih pravaca pa je unazad desetak godina postalo gotovo nemoguće prošetati središtem Zagreba a da se nekako ne spotakne o njegov dizajn, što svjedoči i o velikom intenzitetu Rutinih aktivnosti. Na primjer, tko ode pogledati zanimljivu izložbu nekog mladog umjetnika ili umjetnice u Galeriju vn, uzet će u ruke neki od Rutinih promotivnih deplijana koji svojim načinom presavijanja, kao i tretmanom sadržaja, primjetno dinamiziraju mahom statičan koncept izložbi u toj galeriji i tako tjeraju promatrača da slojevitije promišlja rad samog izlagača. Nadalje, tko prolazi Preradovićevom ulicom i skrene pogled prema dvorištu kulturnog kluba Mama, može primijetiti neke od Rutinih plakata za pojedina tamnošnja predavanja i programe. Ti plakati također odudaraju od uvriježenog načina komuniciranja takvih sadržaja potičući promatrače da se uključe u semantičku igru dešifriranja značenja ‘opake teorije’ civilnog aktivizma, pa se tako i šetnjom kraj mjesta događanja pripreme za ono što će vidjeti i čuti. S društvenim angažmanom Mame usko je povezana i Libra Libera, nominalno književni časopis vrlo slobodnog koncepta kojeg sustavno dizajnira – a tko drugi nego Ruta. Opet se kroz njegov čitak i pristupačan prijelom, uvijek osvježen zgodnim tipografskim detaljima i prilozima njegovih kolega ilustratora, moglo mnogo toga saznati o različitim rubnim, ali važnim temama, od cyber tehnologije i problema slobodnog softvera preko bioetike, ekološkog i umjetničkog aktivizma i umjetnosti performansa do aktualne avangardne, masovnom kulturom inspirirane književnosti, i tako dalje. Na korak od Libre libere nalaze se aktivnosti Kontejnera, biroa suvremene umjetničke prakse, i njihovih festivala Ekstravagantna tijela, Touch Me i Device_Art, čiji su vizualni identiteti, izraženi u publikacijama, promotivnim materijalima i ostalome, dakako – Rutina briga. Pri analizi njegovog cjelokupnog rada za Kontejner uviđa se koliko je sustavno i kontinuirano projektiranje nečijeg vizualnog identiteta kompleksan i problematičan zadatak te je generalno vrlo cijenjena Rutina sposobnost usklađivanja veoma raznovrsnih sadržaja i vizualnih elemenata u prepoznatljiv kulturni entitet.

Bilo bi pomalo nezahvalno nabrajati sve intrigantne projekte na kojima je Dejan Dragosavac Ruta radio tijekom svoje, sada već dvadesetogodišnje karijere, no bitno je istaknuti kako su gotovo svi ostavili itekakav trag na kulturnoj mapi Zagreba, ali i Hrvatske, i to u smislu svjetonazorskog pluralizma, heterogenosti kulturnih referenci i izrazitog obogaćenja specifične kulture vizualnog komuniciranja. U proteklih dvadesetak godina više se puta pokazalo kako su projekti nastali u okvirima nezavisne kulturne scene, neovisno od većeg uplitanja državnih institucija, predstavljali bolji dio onoga što se događalo u lokalnoj kulturi općenito. Stoga nije baš uvijek prikladno trpati Rutin rad isključivo u tu nišu, ne samo zato što je tijekom godina surađivao i s brojnim klijentima koji s nezavisnom kulturom nisu imali nikakve veze (između ostalog, zajedno s Nikolom Đurekom redizajnirao je Glas koncila, što je tema koja zaslužuje opširniji samostalni esej), nego prije svega zbog toga što ni inicijative u kojima je sudjelovao nisu bile zamišljene da ostanu u niši, nego su bile namijenjene svima zainteresiranima, bez obzira na njihove razlike. Upravo se to za onu ‘službenu’, institucionalnu kulturu, vrlo često nije moglo reći. Prema tome, Ruta je svakako jedna od snaga domaće kulturne scene općenito, a da je bio i ostao originalan i nezavisan, to se podrazumijeva samo po sebi.