Pred pustinjskim prostranstvom

Arhitekti: Barclay & Crousse
Ragovarao: Miquel Adrià
 

 

Studio Barclay & Crousse zauzima istaknuto mjesto u panorami latinskoameričke arhitekture. Osnovali su ga Sandra Barclay (Lima, 1967.) i Jean Pierre Crousse (Lima, 1963.) u Parizu. Od 2006. godine ured se nalazi u Limi gdje su izvodili privatne projekte i neke javne radove koji su im omogućili predlaganje odvažnih ideja koje nadilaze arhitektonski program i kontekst. Umjesto uspostavljanja odnosa s krajolikom, njihova je arhitektura krajolik sam. Njihovi radovi istražuju potencijale materije i dubinu njezinih fasada, ublažujući granice između unutrašnjosti i vanjštine i sakralizirajući neke njezine prostore susreta u kojima začudno postaje dijelom svakodnevice. Njihova najistaknutija djela uključuju muzej/spomenik Lugar de la Memoria (Mjesto sjećanja), niz kuća na peruanskom teritoriju te Zgradu E Sveučilišta u Piuri koja im je 2018. godine donijela nagradu MCHAP (Mies Crown Hall Americas Prize).

 

Oris: Kako je započelo vaše iskustvo u Peruu nakon nekoliko godina rada u Francuskoj?

 

Jean Pierre Crousse: Uvijek postoje dva trenutka, trenutak za odlazak i trenutak za povratak. Prvo u Parizu; s južnoameričkim, a posebno peruanskim kompleksom hijerarhija, smatrajući Europljane superiornima, a također i stvarnom činjenicom da smo dospjeli u prilično učenu sredinu kao što je Francuska, gdje smo postali svjesni da smo neuki. No to nas nije potaklo da više čitamo već da idemo razgledavati zgrade, u čemu nas je ohrabrio Henri Ciriani, naš mentor. Pomalo korbizijeovska ideja – suditi po onome što vidite, a ne po onome što ste o zgradama pročitali. Imali smo priliku putovati Europom kako bismo sistematizirali zamisli koje smo imali, umjesto da potaknemo želju za učenjem. Shvatili smo da je akademska kultura francuske arhitekture pomalo statična i uglavnom lišena bilo kakvih vlastitih ideja. S druge strane, počeli smo cijeniti realnost koju smo ostavili iza sebe, svoju realnost. Mi smo, kao i mnogi drugi Peruanci, peruansku pustinju doživljavali kao prazninu. S distance smo postali svjesni onoga što je oduvijek tamo, kao što su, na primjer, vertikalno sunce tropa ili prostranstvo krajolika. U Parizu smo shvatili realnost tamošnjeg života, ali i realnost koju smo napustili.