Razgovarali u Osijeku, 27. rujna 2013.

U showroomu i radnom prostoru tvrtke simpatična imena Aje-to u Osijeku razgovarali smo s Vladimirom Križanićem, dizajnerom rasvjete i svijetlećih objekata. Osječka tvrtka Aje-to osnovana je prije 21 godinu i bavi se dizajnom i proizvodnjom rasvjete originalna i suvremena izgleda.

ORIS: Možda bismo razgovor mogli započeti imenom tvrtke – Aje-to. Prva je asocijacija naravno planetarno popularni češki crtić o dvama beskrajno smotanim likovima – Patu i Matu – koji, pokušavajući nešto popraviti, zapadaju u sve veće nevolje. Za pretpostaviti je da se tom asocijacijom i računalo pri davanju imena tvrtki?

Vladimir Križanić: Ime je staro već 30 godina. Kad smo smišljali ime tvrtke, prve su ideje bile svjetlo, lux i slično, ali su nam se ti nazivi činili dosadni i bezlični. Ubrzo je pao prijedlog: A je to. Te tri riječi presložili smo u dvije riječi koje nemaju značenje: Aje-to. Dizajn naziva stiliziran je poput japanskih slova te je time postao naš logo. Asocijacija na crtić nam se sviđa, a i zbog nje se ime lako pamti. S druge strane, kad bih podvukao crtu i zamislio sve nas, cijelu civilizaciju, A je to smo zapravo svi. Sve što smo napravili toliko je nesavršeno u usporedbi s listom, drvetom ili bilo kojim savršenstvom iz prirode. Sve što sam ja ovdje napravio, što je Rolls Royce ili bilo tko drugi napravio – sve je to A je to. U tom smislu, ime tvrtke ima neke veze s crtićem.

ORIS: Govoreći o predodređenosti ljudskih uradaka da u sebi uvijek imaju ugrađenu nesavršenost ili da, poput spomenutih junaka iz crtića, rješavajući jedan problem zapravo generiraju novi, može li se njihov model shvatiti na pozitivan način? Naime, oni često problem rješavaju ad hoc, sredstvima koja zapravo služe nečemu drugome. Nesavršene situacije koriste kao izvor ne samo kreativnosti nego i estetske ugode ili domišljata trika. Recimo, tu komponentu mogu prepoznati u Vašim svjetiljkama. Na neki se način iz raznoraznih elemenata, koji možda ne bi izvorno pripadali domeni dizajna svijetlećih tijela, dovitljivim korištenjem rješava problem rasvjete.

Vladimir Križanić: Ne mora sve biti savršeno, ali u principu mislim da određena razina izrade mora postojati. U stvaranju rasvjetnog tijela sudjeluje cijeli tim, što znači da razrađujemo ideju mojeg dizajna. Radeći prototip rješavamo tehničke detalje i pronalazimo rješenja, a zatim krećemo u proizvodnju; naravno, ne gubeći pritom osnovnu ideju. Iznimno je bitna činjenica da od osnutka tvrtke radim s ljudima s kojima se razumijem i da smo u tom procesu zajedno napredovali. Jer, koliko god moja ideja bila dobra, njezin dizajn sam po sebi ne znači ništa. Ona mora dobiti život, a to se događa u procesu fizičkog stvaranja svjetiljke. Tu sva naša iskustva, i dobra i loša, često dolaze do rješenja problema na neki novi način. Tada je svjetiljka spremna za upotrebu. To je krajnji cilj cijelog procesa, tada ona dobiva svrhu.

ORIS:  Moglo bi se reći da je u Vašem pristupu samo svjetlo na neki način daleko važnije od svjetiljke, dok se većina proizvoda na tržištu često više bavi dizajnom svjetiljke od samoga svjetla. Otkuda Vam taj napor, ta ideja i koje su namjere iza toga?

Vladimir Križanić: Do kraja je teško biti dosljedan. Naravno da želim zadovoljiti i estetsku komponentu, ali mislim da svaki proizvod mora prvenstveno biti funkcionalan. U tom smislu najvažnija funkcija svjetiljke svakako je svjetlo, to se ne bi smjelo zanemariti. Svaki prostor, odnosno njegova namjena, ima specifične zahtjeve kojima se treba prilagoditi. Nekima odgovaraju dugačke forme, nekima oble, male, veće, ali sam efekt koji se postiže svjetlom svrha je svjetiljke. Radimo rasvjetu za različite prostore: crkve, knjižnice, ordinacije, urede, stanove, kuće, kafiće... Dakle, sam prostor daje smjernice pristupu problema osvjetljenja. To je stvar stava – netko će napraviti nešto što mu se sviđa zbog izgleda, a da pritom nije važno ako ga, primjerice, pri sjedenju u stolici bole leđa. U skladu s mojim načinom razmišljanja, sve što radim mora imati svrhu, upotrebu te se osoba u tome mora dobro osjećati. Da je to za nas ispravan put dokaz su naše lampe stare 10 ili 20 godina koje su u upotrebi i koje su vlasnicima jako drage. To je to.

ORIS: U kojoj je mjeri teško boriti se s industrijskom produkcijom? Je li u hrvatskim uvjetima uopće moguće parirati velikim distributerima gotovo unikatnim proizvodom?

Vladimir Križanić: Mislim da smo postigli relativno visoku razinu, iako sigurno i očito trebamo poraditi na marketingu, koji zapravo nemamo. Sve ove godine radimo na principu usmene predaje i uspijevamo jer su povratne reakcije iznimno pozitivne. To je predivno, ali nam upravo prilagođavanje rasvjetnih tijela prostoru i namjeni s jedne strane oduzima puno vremena i energije, dok nam s druge strane otvara razne mogućnosti u suradnji s arhitektima ili investitorima. Možemo im riješiti kompletan problem rasvjete, od projektiranja do izrade. Nedavno smo imali jedan takav posao po narudžbi od dvije i pol tisuće svjetiljki.

ORIS: To je ozbiljna količina.

Vladimir Križanić: Studio 3lhd radio je naselje Amarin – u taj je projekt ušla naša svjetiljka u dvije i pol tisuće komada. U toj seriji proizvod dovršimo u mjesec dana – od proizvodnje, testiranja, pakiranja... Inače, kao i trenutno, radim za tri stana, a u svakome od njih imam 15 potpuno drukčijih svjetiljki. Taj je proces puno složeniji.

ORIS: U tome je problem. Na neki se način zna dogoditi da pozitivan boom velike narudžbe može prouzročiti kontraefekt jer je pitanje može li se to uopće napraviti u vremenu koje je vrlo često kratko.

Vladimir Križanić: Smatram da su nam kapaciteti puno veći nego što to zapravo, nažalost, mislimo. Projekt smo na kraju napravili prije ugovorenog roka. Bitno je dobro organizirati posao. Naravno, tu je i naše dugogodišnje iskustvo, ali i polet koji se s takvim izazovom pojavi. Ponosan sam na sve one koji su sudjelovali u tom procesu. Vidim da imamo još puno mogućnosti jer smo ovim dokazali da kvalitetno i na vrijeme možemo raditi velike projekte. Dogovaramo distribuciju naših svjetiljki na tržište zapadne Europe, tako da dodatne mogućnosti sigurno postoje. Moj je cilj zapravo moći raditi samo unikate. Davno, još za vrijeme rada u prvom klubu Gjuro, napravili smo 20 međusobno drukčijih svjetiljki. To su bili dobri proizvodi, gotovo ispred vremena. Imali su dušu, svjetlo i neku svoju formu.

ORIS: Sudeći po ovom prostoru, čini mi se da imate ambiciju za bavljenjem ne samo dizajnom svjetiljki već i dizajnom samog prostora.

Vladimir Križanić: U trenutku ulaska u ovaj prostor nisam imao dovoljno sredstava za pokretanje adaptacije. Budući da je tako bilo dvije-tri godine, imao sam dovoljno vremena za planiranje. Pokušavao sam neke stari uočene u knjigama o arhitekturi primijeniti na svojem primjeru, ali ih nisam želio preslikati copy-paste, nego ih prilagoditi svojim potrebama. Znao sam da želim imati dobar vrt, tu neprekinutu komunikaciju interijera i eksterijera bez stepenica. Nije potrebno puno razmišljati. Potrebno se samo zamisliti u prostoru koji koristiš i elementi će se sami posložiti. Treba komunicirati s više ljudi i postepeno donositi odluke. Mnoge sam stvari rješavao u hodu, npr. ovu sam policu namjeravao napraviti od slame. Htio sam da ima teksturu, refleksiju tople i nejednake boje, ali se to iz više razloga pokazalo kompliciranim pa sam slamu zamijenio kartonom. Samo sam se opustio i pokušao napraviti ono što želim.

ORIS: Zanimljivo mi je, kao i u slučaju Vaše kuće, da netko tko nije profesionalni arhitekt, a ima žicu, talent te nije opterećen nekim našim predrasudama može dovesti do puno domišljatijih i slobodnijih stvari koje pritom ne gube na funkcionalnosti ili drugim činjenicama na kojima mi arhitekti inzistiramo.

Vladimir Križanić: Mislim da je to zapravo opterećenost stereotipima. Treba se uživjeti u funkciju onoga što stvaraš. Mi se u biti bavimo detaljima. Dijelovi svjetiljki zapravo su mali komadići koji čine cjelinu. Ja vidim sitne detalje, a onaj tko vidi cijelu sliku naprosto nema vremena voditi o njima brigu. Otud ta domišljatost. Zašto u rješenja ne unijeti malo humora ako se ne narušava funkcija? Često se u prostorima intervenira bez puno smisla. Koriste se elementi koji ničemu ne služe, a puno koštaju. Što je više materijala, što je veća ponuda na tržištu, to su veće mogućnosti da nam se razvija mašta i da radimo svašta. Osmišljena je tako beskonačna paleta boja za fasade. Nedavno je u mojoj ulici susjeda ogradu od žute fasadne cigle prebojala u zeleno. Takvo zagađenje prostora ne bi se smjelo događati.

ORIS: Govoreći s jedne strane o imperativu za novim, kao i predrasudama koje ponekad struka vuče za sobom, pada mi na pamet film Mon Oncle Jacquesa Tatija, koji smo spominjali u razgovoru prije intervjua. Taj film savršeno pokazuje neusklađenost između tog trendovskog imperativa i naših stvarnih potreba.

Vladimir Križanić: Taj bi film trebao pogledati svatko koga zanimaju arhitektura i interijeri. U njemu je pokazano koliko smo ovisni o trendovima, marketingu i stvarima koje nas okružuju. Mislim da je na mene imao veliki utjecaj. Moj bi pristup bio dobra mješavina obiju krajnosti. Mogu zamisliti ugodan život u toj kući, neopterećen svim mogućim gadgetima. Nedavno sam, zajedno s investitorom, radio projekt kuće od 400 kvadrata s dvama velikim vrtovima. Dobar je osjećaj imati prostora za naglašavanje slobodnih vizura svjetlom. Dakle, teško je odrediti granicu do koje se mjere prepustiti silnim tehnološkim inovacijama i koliko su nam one zapravo potrebne. Lijepo je živjeti u vremenu u kojem nam je sve pristupačno, ali se lako i uloviti u klopku u kojoj nas stvari počnu posjedovati. Neki detalji mogu se riješiti na jednostavnije načine od onih uobičajenih, kompliciranih, npr. sifon na umivaoniku ima mnogo dijelova, a problem neugodnih mirisa zapravo rješava jednako kao i jednostavnija cijev. Trebalo je puno rada i iskustva da rasvjetna tijela mogu rješavati na taj način, da ih oslobodim nepotrebnih dijelova, da uočim ono bitno i time dobijem bolji izgled i funkciju.

ORIS: U umjetnosti postoji termin Outsider Art koji predstavlja zajednički nazivnik za autore koji po svojoj profesionalnoj vokaciji nisu umjetnici, ali svojom osobnošću i izričajem pripadaju prepoznatoj umjetnosti. Vidite li sebe kao outsider arhitekta?

Vladimir Križanić: Tražeći rješenje za ovaj prostor, svakako sam bio outsider arhitekt. Dok sam radio fizičke poslove na objektu (rušio, kopao kanal...), zamišljao sam da je ovo što radim zapravo način komunikacije, interakcija između prostora koji ću napraviti i onoga tko u njega dolazi vidjeti naše proizvode. Htio sam da ta osoba osnovne informacije upije već na samom putu od parkinga do showrooma, da ih osjeti. Koristio sam sigurno jezik kojim se služe arhitekti. Možda se slične situacije događaju i u prostorima u kojima radim. Ljudima često treba savjet pa si dopustim o tome progovoriti. Konkretno u ovom okolišu stvari nisu savršene – na susjednoj zgradi otpada fasada, škripe vrata... Ipak, savršeno sam zadovoljan svim nedostatcima. To bi možda bio outsiderski pristup.

ORIS: Jesmo li sada upravo spontano došli do naslova članka: Savršeno sam zadovoljan svim nedostatcima?

Vladimir Križanić: Totalno. Totalno sam time zadovoljan. Kada sam krenuo u preuređenje, našao sam se u zatečenome stanju. Dakle, nisam krenuo od nule. To može biti prednost ili mana. Ja sam odlučio to stvarno stanje iskoristiti kao polazišnu osnovu, kao 3d-model s pomoću kojeg vidim sliku koju treba nadograditi. Slično primjenjujem i kod projektiranja rasvjete. Ne vidim se u nekakvim simulacijama i 3d-prezentacijama jer mislim da nam one ne prikazuje pravu sliku svjetla u prostoru.

ORIS: Ovo što govorite zapravo ukazuje na to da katalozi rasvjete u principu mogu dati osnovne informacije, neku formu, smjer u kojem bi to išlo; međutim, sadržaj i korelacije između svjetla i prostora posao su stručnjaka, odnosno Vas kao dizajnera.

Vladimir Križanić: Katalog je osnovna informacija, ali lako može navesti na pogrešnu stranu. Svaki izvor svjetla treba poznavati, znati njegovu prirodu, karakteristike, boju... Svjetiljka je dinamičan element prostora. Ona je za mene živa stvar. Svjetlošću ona zapravo izlazi izvan svojega kućišta, pa su tako i zid i pod, svaka ploha na koju se reflektira, zapravo svjetiljka. Žarulja je onaj element koji joj udiše život – kad kroz nju prostruji struja, počinje magija. Sjećam se kad smo kupili prvu halogenu žarulju na 12V. Atmosfera koju je davala, za mene nikad prije viđena, bila je tako upečatljiva da me vjerojatno tada obuzelo svjetlo.

ORIS: Svjetlo vam treba sigurno.

Vladimir Križanić: Svjetlo je izvor života, ako se u međuvremenu nije pojavila neka nova teorija. Lijepo je s njim raditi, stvarati emocije, oživjeti prostore ili mijenjati navike.