... Pokušaj ne mijenjati svijet, sve ćeš samo pogoršati...
John Cage
Prostor Trga Petra Zoranića i Poljane Šime Budinića, još u fazi otvorenog kratera arheološkog istraživanja nasred trga i nespretnih prostornih intervencija iz nedavne prošlosti, dao je naslutiti skrivenu ljepotu koja se ne može postići jednom arhitektonskom ili urbanističkom gestom, već mora nastajati kroz vrijeme, kroz život. Malo je prostora, poput ovoga u Zadru, kod kojih postoji toliko složen odnos atmosfere, povijesnih vrijednosti, memorije, potreba današnjeg života grada, osobnog i javnog, prošlog, sadašnjeg i budućeg. Nismo morali izmišljati Ljepotu – ona je već bila prisutna, mada skrivena.
Iz tog razloga koncept je bio vrlo jednostavan. Josip Vaništa jednom je rekao kako voli crtati prizore u sumrak ili u magli, kad se nevažni detalji gube i ostane samo ono bitno. Trg je projektiran s istom namjerom – svesti arhitektonsku gestu na minimalno vidljivu suštinu; svojevrsno pospremanje koje će na najbolji način istaknuti zatečenu, ali prikrivenu vrijednost, istovremeno razotkriti esenciju prostora, ali mu i omogućiti nova korištenja, tumačenja, neke nove identitete.
U suštini, rješenje je svedeno na tri projektantske odluke: arheologiju uključiti u život trga, a ne izolirati je u muzej na otvorenome; složenu geometriju prostora (i tlocrtno i visinski) riješiti jedinstvenom kontinuiranom plohom koja bi povezala sve različitosti povijesnih, ambijentalnih i funkcionalnih sekvenci; urbanu opremu riješiti kao kontinuitet trga, a ne kao primijenjene elemente. Arheologija – antička kopnena vrata s portalom i osmerokutnom kulom te srednjovjekovna vrata s bedemom – dijelom je prezentirana anastilozom (antička osmerokutna kula), a dijelom pokazana kroz staklenu perforaciju plohe trga, otvarajući pogled u prošlost. Na taj je način prošlost pripuštena u prisutnost u sadašnjosti povezujući sjećanje i budućnost kroz sada i ovdje. Spomenuta složenost geometrije prostora, dodatno povećana integriranjem arheologije, razriješena je kroz dva superponirana elementa – blago zakrivljenom hodnom plohom, koja je poput platna razapeta između različitih visinskih kota trga dajući dinamičan haptički dojam, te samom grafikom uzorka kamenog popločenja. Mekoćom štokanog kanfanara (vapnenca koji je bojom i strukturom najbliži povijesnom popločenju povijesnog centra Zadra) i granuliranjem formata kamenih ploča, postignut je taj željeni kontinuitet trga. Staklena dilatacija također je riješena u neprekidnosti plohe kamena i stakla, nastavljajući željeni kontinuitet ne samo hodne plohe već i vremenskih slojeva – sadašnjeg života trga i artefakata iz antičkog i srednjovjekovnog doba. Igra između prozirnosti i refleksije stakla uspostavlja dinamiku u kojoj sadašnjost i prošlost postoje istovremeno. Zadnji bitan element oblikovanja trga, urbana oprema, svedena je na tek dvije hipertrofirane klupe u sjeni stoljetnih platana te anastilozom dograđenu osmerokutnu kulu koja služi kao prostor neformalnog sjedenja ili druženja. Preostali je prostor namjerno ostavljen praznim, otvarajući mogućnost za spontano odvijanje života trga, dajući prazninu kao kvalitetu koju je po potrebi moguće prisvojiti privremenim sadržajima.
Međutim, materijal koji smo koristili bio je puno više od puke tvarnosti, a jedan od najvažnijih materijala bio je Identitet prostora. Taj Identitet nije bio samo nešto neposredno dano niti nešto što je trebalo pročistiti i učiniti jasno vidljivim, već nešto što se i dalje gradi, nešto što se mijenja jer je živo.
Finalni je dojam trga negdje između običnosti, kao da je oduvijek bio tamo, i kako je Tomislav Pavelić sjajno primijetio, začudnosti potpune jednostavnosti podcrtane razlikama u refleksiji između stakla i kamena. Upravo na tom tragu i leži ukupna ideja. Svoju smo arhitektonsku intervenciju shvatili kao točku u vremenu, nešto dodano ili oduzeto u specifičnom položaju vječnog Sada na putovanju između prošlosti i budućnosti. Željeli smo izbjeći arhitektonsku ekspresiju koja bi Sada pokušala postaviti u poziciju Zauvijek. Za razliku od povijesno uvriježena koncepta u kojem arhitektonsko djelo pokušava dosegnuti ili biti vječnost, koncept trga je – prolaznost. Svjesnost da je Ljepota postojala prije nas (naše intervencije), kao i svjesnost potrebe da se omogući prostor kako bi se neki novi slojevi Ljepote dodali kroz korištenje i kroz vrijeme, bila je ne samo moralna obveza, već upravo inspiracija.
Na kraju razmišljanja čini se da sve projektantske odluke sada više nisu važne, vjerojatno više nisu ni vidljive, jer je živi prostor trga puno više od ukupnosti projektantskih odluka. On postoji u osjećaju, atmosferi i spleenu koji se ne mogu projektirati. Tu leži snaga Ljepote, spomenute na početku razmišljanja, koja postoji neovisno o razumijevanju, i koja izmiče svakoj analitici.