Velike migracije, koje nisu u prošlom stoljeću okončane, a karakteriziraju intenzivni preustroj i ekspanziju gradova i njihovih suburbanih područja, imaju snažan utjecaj na razvoj kolektivnog stanovanja, općenito govoreći, jednog od izvornih načina življenja u urbanoj okolini. Izmijenjeni odnos prema našem okolišu znači ponovnu orijentaciju prema zgušnjavanju gradova i posljedično prema kompleksnijoj okolici stanovanja i življenja u suvremenom urbanom svijetu. Zbog ugroženosti našeg okoliša danas ortodoksni zaštitnici okoliša možda s pravom tvrde da je individualna stambena izgradnja na granici zabranjenog. Jesmo li se spremni odreći idealizirane slike stanovanja u zelenom vrtu – minijaturi idealizirane prirode? Je li onda kuća u nizu oblik boravljenja najbliži individualnom  stanovanju? Kolektivno stanovanje je jedno od značajnijih i osjetljivijih poglavlja arhitekture. S jedne je strane, naime, opterećeno intimnošću, a s druge je čovjekov identitet izložen prema vani. Jesmo li mi arhitekti upravo zbog tih pitanja spremni razviti nove oblike kolektivnog stanovanja koji će uz zgusnutost izgradnje omogućavati i mnogo individualnosti i identiteta? Jesmo li dosadašnjim rješenjima mogli uspješno odgovoriti na ta značajna pitanja?