Prijelaz iz šezdesetih u sedamdesete godine XX. stoljeća značajna je prijelomnica u povijesti svjetske fotografije. S njenim ubrzanim uključivanjem u muzejske zbirke, s teorijskim proučavanjima na sveučilištima i ulaskom na tržište umjetnina počela je diferencijacija koja je dala prednost subjektivnom kreativnom aspektu medija i njegovu konceptualnu prirodu postavila nasuprot dokumentarnom verizmu analognog zapisa stvarnosti. Mogućnost stvaranja nove, fotografske istine umjesto oponašanja objektivnog izgleda stvari izazov je koji su prihvatili brojni autori, svjesni da fotografijom mogu mnogo bolje izraziti svoje zamisli i fantazije nego stvarnost koja nas okružuje.

Preokret se naravno nije dogodio posvuda odjednom niti slučajno. Tradicionalno poimanje fotografije bilo je ukorijenjeno kako u velikim središtima tako i u manjima koja su se često ugledala na njih. To se vremenski podudarilo s probojem konceptualizma u likovnoj umjetnosti, zbog kojeg ustaljene slikotvorne prakse nisu jednostavno nestale. Koegzistencija različitih smjerova u fotografiji još traje, iako s uspostavljanjem novih formulacijskih i interpretacijskih kodova odnosi nisu više isti. S distance, koju sada možemo imati, prijelomne su odluke pojedinaca u ključnim trenucima evidentirane i kritički ocijenjene, pa kako njihovi opusi u mnogim primjerima nisu još zaključeni ostaje otvoreno diskurzivno polje inerpretacija.