Aktualno pitanje redefiniranja fotografske slike nije samo predmet teorijskih rasprava i kritike utemeljene na semiotici i hermeneutici već tom pitanju sve češće svoj kreativni prilog daju brojni fotografi koji su shvatili da fotografija nije neko izdvojeno medijsko područje, nego dio opće vizualne kulture koja na svoj specifični način vidi i interpretira zbilju oko sebe. Premda teorija i kritika raspolažu prilično teškom artiljerijom argumenata, podržanom citatima od klasičnih grčkih filozofa do klasičnih i današnjih uglednih semiotičara, ipak pred argumentom slike oprezni će interpreti uvijek zastati u nedoumici, nikada do kraja sigurni o čemu se zapravo radi. Iz tog razloga povratak ishodištu, povratak razmišljanja o slici od slike same, nameće se kao nužnost. Uostalom, za razliku od slike koja uvijek može postojati sama za sebe, teorija i kritika bez slika ostaje prazno slovo na papiru i najčešće brzo isparuje u ništa.