Novi osvrt na staru temu – susret arhitektonskog novog i starog – mogao bi započeti utvrđivanjem (starog) polazišta; platforme, naime, oko koje je konsenzus, čini se, postignut. “Sve je arhitektura” i “Svaka arhitektura je interpolacija” znani su i ambiciozni konceptualni međaši koji samu temu, baš kao i njezinu raspravu, ne čine nimalo jedno­stavnom. Svaka nova prostorna gesta, drugim riječima, upis je u već postojeći tekst, u bremeniti prostorni palimpsest – bio on prirodni krajolik, kulturni krajolik, struktura grada, kulturna sredina, urbana cjelina ili arhitektura – što svaki takav novi sloj nužno pretvara u svojevrsni “odgovor”. Komp­leks­nost pak tog razgovora – zahtjevnost pitanja baš kao i težina odgovora – sustavno potiču nizove njegova teorijskog promišljanja. U mjerilu arhitek­ture i urbane strukture tako su precizno razrađene brojne varijante mogućih kategorija odgovora, ispunjajući lepezu razapetu između pôlova faksimila i novuma. Ovisno o konkretnim povijesnim slučaje­vima i njihovim specifičnim vrijednostima, značenji­ma i zahtjevima, pomno će se i znanstveno uteme­lje­no birati između metoda sanacije, adap­ta­cije, rekonstrukcije, faksimila, pa potom postupaka prila­go­đavanja, naglašavanja ili odmicanja, te niza drugih dokumentiranih i obrađenih pristupa. Generalno pak uzevši, po pitanju nastupa novog u okvir postojećeg i starog, nakon tek manjih inicijalnih prijepora i preo­kreta, postignuto je uvjerljivo slaganje: ulazeće novo trebalo bi na pitanje zatečenog starog odgovoriti – legitimno i suvereno, jasno i samouvjereno – svojim vlastitim jezikom, jezikom vlastitoga doba.

 

Čim smo na terenu pitanja i odgovora, međutim, pa pritom još i srazu dvaju vremenski udaljenih jezika, nužno se, u priželjkivanju uspješnog ishoda, nameće problem istinskog razumijevanja: da li je pitanje uistinu dobro shvaćeno i protumačeno, te je li odgo­vor uistinu dovoljno primjeren i jasan? To pak pokre­će niz daljnjih priželjkivanih svojstava takvog trans­historijskog i transkulturalnog razgovora: da je veza novog i starog istinski uspostavljena; da je pokre­nu­ta kvalitetna recipročna diskusija; da je ta hipo­tet­ska rasprava brižno uravnotežena i dobro moderi­rana, a njena logika uspješno održana; da ni jedna strana nije pretiha, šutljiva ili pak nepristojno nadglasana; da su mišljenja jasno prepoznata i izražena; te da je konačno iz tog kompleksnog susreta proizišla neočekivana, višestruka i mono­loški nepostiziva kvaliteta. Prevedeno na jezik arhitekture, riječ bi tu bila o: registriranju i uskla­đivanju mjerila i dimenzija; očitavanju i uvažavanju postojećih visina i gabarita; koordiniranju među­sob­nih kontura i proporcija; prepoznavanju i poštivanju generalnog arhitektonskog i urbanog karaktera; odabiru i uporabi primjerenih formalnih i konstruk­tivnih elemenata; harmoniziranju horizontalnih i ver­ti­kalnih ritmova i ujednačavanju gustoće i kontra­punkta elemenata; sinkronizaciji materijala i boja, i čitavog niza drugih čimbenika sve do aklamativno prihvaćene scarpijanske distinkcije novih i starih slojeva.

 

Ova iskustva iz kulture razgovora upućuju, zapravo, na imperativ dobrog slušanja: na obavezu provo­đe­nja faze kreativne analize prije faze samog stvaranja, koja zauzvrat određuje elemente i pravila samog projektantskog djelovanja. Drugim riječima, jednom kad započne faza projektiranja, arhitekt više nije potpuno “slobodan”, nego vezan nalazima vlastitog istraživanja. Rafiniranost pak i složenost te obvezu­ju­će analitičke “faze stvaranja prije samog stvara­nja”, kao i raznolikost i neponovljivost njenih ishoda i rezultata, donekle podriva mo­gućnost opstanka neke apri­orno postavljene teorije mogu­ćih načina interveniranja i una­pri­jed definiranog seta upo­ra­bivih postupaka i alata. Ana­li­tička faza ovdje zapravo suge­rira da – ma kako očigledno to zvučalo – u ovako osjetljivim zadacima naprosto nema uni­ver­­zal­nih pravila, nema gotovih i promptno primjenjivih rece­pa­ta, da je svaki slučaj različit i da svaki zahti­jeva analogno različite modalitete pristupa i promiš­ljanja.

 

 

Ovako poljuljanoj sigurnosti teorije udarac je potom zadan i iz one druge, rasne stva­ra­lač­ke faze, čije iskustvo neospor­no potvrđuje da, uza svo pošto­va­nje prema opravdanim teo­rij­skim naporima, ovdje uspjeh, u konačnici, ipak ovisi o sluhu, senzibilitetu, talentu, krea­tiv­nom dometu i intuiciji arhi­tek­ta; da kreativni proces na­pro­sto ne može biti zamijenjen ni­kak­vim apriornim protokolima i postupcima; da utvrđeni uvjeti i pravila nisu garancija interpo­la­cijskog uspjeha, pa čak i da se nerijetko upravo njihovim prekoračenjima dolazi do naj­bo­ljih i naj­sklad­nijih rje­šenja. Dolaskom na scenu neuh­vat­ljive a uvjerljive projektantske intuicije tako smo donekle iz­gu­rani iz pouzdanog terena te­orije i ostali bez uporišta si­gurne rasprave. 

 

No, više od teorijskog uteme­lje­nja pojedinih postu­paka i protokola ove fine konteks­tu­al­ne igre, u novije su vrijeme njeni temelji napadnuti još i puno sup­stancijalnije, dovo­de­ći u pitanje i samu njenu poan­tu i smisao. Promijenjeno poi­ma­nje grada, naime, što ga diktira nova životna situacija, regi­strirajući grad više kao di­namični “prostor struja” – pro­stor nezaustavljivog protoka ka­pitala, valuta, roba, dobara, informacija, i drugih komponenata slobodnoga tržišta – s markantnom indiferentnošću prema pitanjima inkorporiranja, relativizira kao istinski bitna i sva naša dosadašnja kontekstualna razmatranja.¹ Pitanja konteksta, uklapanja, vizual­nog i fizičkog slaganja novoj će se optici, koja sebi prisvaja ekskluzivitet uvida u samu esenciju suvre­me­nog stanja, prikazati kao bespomoćno nekon­sek­ventna i marginalna. Izazovnim i zanimljivim odjed­nom će se pokazati promatrati grad ne kao kom­paktno i koherentno fizičko tkanje, nego kao tek “puko koegzistiranje” – kao “niz odnosa među objek­tima koji gotovo nikad nisu artikulirani u vizualnom i formalnom smislu, nisu više definirani arhitek­ton­skim vezama”, što istodobno upućuje na urbane odnose koji nisu temeljeni na vizualnim kontinuite­tima, nego na “prekidima, nepovezanostima, kom­plementarnostima, kontrastu, rupturama”.²

 

Bez preranog negodovanja zbog uznemirujućih poslje­dica takvog artificijelnog “posturbanog” stanja, koje radikalno podriva sva naša iskustva tradicionalnog, povijesnog grada, pa i ustežući se – zasad – od kritika ovih alarmantnih projekcija te zauzimanja rezolutnog obrambenog odmaka, koris­nijim se ovdje čini promotriti što ta nova zapažanja mogu značiti za naše razumijevanje “urbanog identiteta” i “karaktera” grada. Kako ta zapažanja mogu proširiti i obogatiti naše tumačenje i shva­ća­nje tih ugroženih kategorija? Drugim riječima: osim u uobičajenom, formalnom smislu – u dimenzijama urbanih i arhitektonskih oblika, obrisa, odnosa i struktura – može li se identitet grada i njegovih poje­dinih urbanih cjelina održati u nekim drugim, podjednako važnim i vitalnim vidovima? I kako, konačno, u toj reviziji pojma identiteta može even­tualno pripomoći naše dosad razmatrano iskustvo dijaloga? Pa pritom još i onog između novog i starog?

 

Premda je naoko možda nejasno što u pogledu spašavanja ugroženog jediničnog identiteta može značiti uvođenje drugoga, podsjetiti ovdje valja da, suprotno od uobičajenih poimanja identiteta kao nečeg solidnog, čvrstog, samodefinirajućeg i sebi identičnog, što izvire iz nutrine izoliranog jediničnog entiteta, istinski se identitet kali i formira, te uvijek iznova konstruira kao dinamična i nestabilna kate­gorija tek u dijalogu s drugim, u susretu s oprečnim – u izmjeni, razlici, dijalogu i kontaktu. Drugo i strano, različito, pa čak i oprečno time postaju dobro­došle platforme neophodne u intenzivnim refleksivnim procesima samospoznaje. Pa isto kao što se kvalitetno novo – u našem dosad razmatra­nom susretu – moglo istinski definirati tek kreativ­nim odbijanjem od ravnine zatečenog starog, tako se ova refleksivna, dijaloška logika koja se u sferi forme potvrdila kao operativna i efikasna, možda može – u eri poljuljane relevantnosti fizičkog as­pekta konteksta – povući dublje od razine elabo­ri­rane morfološke gimnastike i s dobitkom primijeniti u nekoj drugoj, sada intrigantnijoj razini.

 

 

Drugim riječima, a ostajući i dalje na terenu dijaloga: da li se takav produktivni razgovor može s pitanja forme preusmjeriti, na primjer, na pitanja sadržaja, čime se diskusija s pitanja “kako” preusmjerava na pitanje “što”. Pa ako se ključ identiteta grada ili njegove pojedine cjeline možda zaista ne krije (isključivo) u urbanoj formi i strukturi, možda se tada za njegovim drugim vitalnim aspektima može tragati u sferi urbanih praksi, sadržaja, gradskih rituala? Upravo onih kategorija koje dosad disku­ti­rane forme ispunjaju i oživotvoruju, koje im “daju život” i o opstojanju kojih bi se tada moglo razmišlja­ti u naporu očuvanja ugrožene kategorije urbanog identiteta?

 

Bilo kako bilo, čak i s ovako promijenjenom “temom razgovora”, sama forma dijaloga za dobrobit bi isho­da trebala ostati sačuvana. Jer isto kao što je dija­loško su-postavljanje bilo dobrodošlo za nasta­janje samosvjesne nove forme (koja tek na prihva­ćeni izazov staroga dosiže svoje istinske poten­ci­jale), tako su ta kreativna sučeljavanja (pa i ona na liniji “novo-staro”) presudna za kristalizaciju stvari na nivou sadržaja. Dopuštena su ovdje, dapa­če – a sve u svrhu generiranja neke nove, robusne i održive dimenzije identiteta – i ona “transgresivna” dijaloš­ka sučeljavanja: ona forme i sadržaja. Ali više od stvari koje bi nam određena forma htjela pričati a propos u sebi udomljenog sadržaja, ovdje nas zani­ma što određena forma čini u smislu sadržaja koji u sebi potiče i uspostavlja. Kako određena arhi­tek­tonska forma omogućuje određene životne prakse i korištenja? Kako ona formom prostora potiče i priziva željene forme života?

 

Time arhitekturu, u našem teorijskom promišljanju, od inicijalne pojačane koncentracije na površinu, nužno rehabilitiramo u čitavom inkluzivnom prostor­nom okviru, što nju samu portretira kao odgovorni “okvir života”, a samog arhitekta kao projektanta različitih životnih programa i scenarija.

 

S mišlju na taj krajnji efekt svojih prostornih odluka arhitekt tada – u istraživanju raznih lica i aspekata identiteta – nužno postavlja i treće konzekventno pitanje. Nakon dijaloški istraženog pitanja “kako” (u želji brušenja najprimjerenije forme), pa istim pristupom propitanog pitanja “što” (u naporu potica­nja željenog sadržaja), kao neizbježno se nameće i pitanje – “zašto”. “Zašto”, naime, propituje ne samo na koji način određena prostorna forma potiče odre­đenu aktivnost koju u sebi obuhvaća nego se pita koji bi to sadržaj i zašto zapravo trebao biti? Koji oblik života? Drugim riječima: na koji način mislimo da bi danas bilo dobro živjeti? U kakve modalitete aktivnosti je danas korisno usmjeravati? Koje vrijed­nosti danas promovirati? I kako bi to sve arhitek­tonski okvir mogao ostvariti?

 

Zanimljivo u vezi ovog posljednjeg pitanja, a u okviru naslovljene teme, je dragocjeni uvid da se odgovori čak i na ova pitanja – usmjeravanja i orijentiranja arhitekturi povjerenog života – mogu dokučiti upravo kroz višestruko koristan dijalog novog i starog. Jer povijesne se primjere, prema kojima se nova arhi­tektura formira, može promatrati i kroz aspekt njiho­vih vlastitih ambicija u usmjeravanju života pripa­dajućeg im vremena. Analiza u tom slučaju istražuje sljedeća pitanja: Koje je potencijale svog prostornog medija u tom smislu povijesna struktura koristila? Kojem ih je cilju, unutar problema svoga vremena, posvetila? Te koliko je u tom pogledu bila uspješna i koje je efekte na planu aktualnog života stvarno polučila?

 

 

Uspješnost i kvaliteta interpoliranog “odgovora” na tako shvaćeno “pitanje” od strane povijesnog okvira ne bi se tada mjerila postignutom ravnotežom i skladom formalnih elemenata, nego podjednako snaž­nom ambicijom i angažmanom u zadaći orijen­ti­ranja pripadajućih im društvenih sredina. Uspješ­nost obiju arhitektonskih okvira, drugim riječima, bila bi – da posudimo kriterij od Nietzschea – “od­mjerena s obzirom na vrijednost za život”³ njihovih odnosnih povijesnih situacija, a uspješnost njihova transhistorijskog dijaloga prema ekviva­lentno ostva­renim efektima kao odgovornim “okvi­rima života”.

 

Da je novo u tom smislu zaista moglo imati uzor i izazov u starome, to jest da je arhitektura zaista vje­rovala u tako konsekventne potencijale svoga medija i upravo ga na taj način i promišljala i prakti­cirala, posvjedočit će ovdje tek dva opće­po­znata primjera iz recentnije arhitektonske povijesti. Po pita­nju primarne zadaće arhitekture Loos je tako ustvrdio: “Prvenstveni problem trebao bi biti jasno izraziti trodimenzionalni karakter arhitekture, i to na taj način da korisnicima građevine bude omo­gu­ćeno da uspješno žive kulturni život svoje genera­cije”⁴. Briga za uspješni život generacije rukovodila ga je tada u promišljanju nove arhitekture i nastoja­nju da stvara “građevine u kojima se moderni život može prirodno razvijati.”⁵ U službi pak svojih društve­nih utopija i utopijskih aspiracija svog socijalno senzibilnog doba, a ponovno u vjeri da je upravo arhitektura pravo sredstvo do tog ambicioznog cilja, Le Corbusier će porukom “Arhitektura ili revolucija” postaviti kako dijagnozu (društvenog) problema tako i indikaciju mogućeg (arhitektonskog) lijeka, te svojim prostornim medijem istinski pokušati spriječiti prognozirana društvena previranja.⁶

 

Na ovakve izazove povijesnih primjera i mani­fes­tacije vjere u potencijale vlastitoga medija užurbana recentna produkcija kao da nema podjednako uvjerljivih odgovora. Bilo zbog rezignacije uslijed neuspjeha pojedinih povijesnih slučajeva, bilo zbog težine i kompleksnosti samoga suvremenog stanja, na ovoj razini razgovora očekivana ravnoteža ne biva uspješno uspostavljena. Dominantne tendencije recentne arhitektonske produkcije manifestiraju, dapače, markantnu nezainteresiranost za pitanje “zašto” suvremenog života. Kao da onaj turbulentni “prostor struja” u kome se ocrtava današnja urbana, društvena, ekonomska i kulturna situacija, postaje s jedne strane previše zahtjevan, a s druge toliko neodoljivo privlačan, da arhitektura u njega napro­sto tek oduševljeno uranja i u njemu pragmatično operira ne bi li se pokazala kao relevantna i efikasna društvena praksa, a da se pritom ne zapita o pravom smjeru i ishodu tih strujanja. Kao da dinamične pojave kasnog kapitalizma i uzbudljivi procesi globalnog tržišta predstavljaju toliki izazov i fiksa­ciju, da arhitekturi dostaje, pa čak je potpuno i iscrpljuje, već i samo operativno opstojanje u njiho­vim nepredvidivim zahtjevima i mijenama. Ambicije nekog angažiranog napora koji bi aktualnu situaciju pokušao ne samo objektivno sagledati i u njoj oportunistički preživjeti nego i kritički djelovati u smislu eventualnog kanaliziranja tog kaotičnog tijeka, i makar asimptotskog približavanja projekciji željenih društvenih promjena, sada evidentno izo­staju, pa čak bivaju, kao nemoguće i naivne, rezo­lutno odbačene. U novom “prostoru struja” arhi­tektura je, očito, krenula – “niz struju”.

 

Anything goes time postaje nova kurentna deviza, što epohu ostavlja, sve očitije, na vjetrometini para­lizirajućeg relativizma. Suprotno od paralize, me­đu­tim, neke od recentnih arhitektonskih praksi poka­zuju znakove naglašena vitaliteta: s entuzijazmom ulaze u to šaroliko, vrijednošću izjednačeno polje, potaknute novoizborenom slobodom od zauzimanja bilo kakvih ideoloških pozicija i donošenja vrijed­nosnoga suda, a s već otprije posjedujućom isprič­nicom za oglušivanje na pitanja neposrednog kon­teksta. Oslobođena, dakle, od brojnih dotad obve­zu­jućih spona, arhitektura ovog postutopijskog pragmatizma s novim se žarom posvećuje sagle­da­vanju eksternih sila i utjecaja koji – viđeni kroz prizmu nove profesionalne efikasnosti – moraju kao takvi biti naprosto prihvaćeni i tek sretno ako­mo­dirani.

 

Time započinje sistematsko istraživanje zatečene stvarnosti putem niza analitičkih alata – dijagrama, grafikona, karata, mapa, tabela – redom nužnih sredstava za organiziranje nepregledne mase prikup­ljenih podataka, a koji zauzvrat pretendiraju pred­stav­ljati suštu esenciju novih složenih procesa. Siste­matskom pak daljnjom idealizacijom dobivenih dijagrama pragmatični će realisti, umjesto do srži procesa stvarnosti, prečicom pristići do začudne, apsurdne nove forme, te pod geslom “ekstremne realnosti” zapravo uživati u novim kraljevstvima ekstremne, hiperrealistične dekorativnosti. Pseudo­znanstvenim, “nesentimentalnim” i “hrabrim” derivi­ranjem arhitektonske forme direktno iz forme dija­grama, uz namjerno izuzeće svake subjektivne autor­ske agencije, zapravo dolazi do utrnuća projek­tantskog procesa kakvog smo ga znali i njegove supstitucije nizom surogatnih operacija.

 

Uljuljkana u sliku o vlastitoj profesionalnoj operativ­nosti, nova arhitektura tako tendira misliti o sebi lošije nego to zapravo zaslužuje, udaljujući se miljama od svoje tafurijanske prethodnice koja je uporno odbijala tek puko prihvatiti uvjete stanja kakvog ga je zatekla. Podjednako krećući iz srži sagledane stvarnosti, kritička je arhitektura neka­da, pa čak i svjesna vlastitih zamki i ograničenja, još uvijek imala vjeru i volju angažirano djelovati u tom kompleksnom polju: autonomno promisliti novu formu, tom formom odgovoriti na pitanja šireg urbanog okvira, te tom istom agencijom – arhitek­tonskim, prostornim okvirom – pokušati utjecati na transformiranje sveukupne zatečene sredine, s dubokim uvjerenjem da može ponuditi nešto bolje na nivou čitave zajednice.⁷

 

Trezvene pak realiste novoga doba – podsjećajući ih na neiskorištene potencijale njihove prostorne discipline – vrijedi ujedno podsjetiti i na prečesto zaboravljanu činjenicu da je ta ista “stvarnost”, u koju nova generacija tako entuzijastično uranja, zapravo puno manje stvarna nego što se to isprva pričinja; da stvarnost, naime, nije nešto fiksno, čvrsto i nepromjenjivo, što nam kao takvo prethodi i u što nam naprosto preostaje ući i bez ostatka prihvatiti, već je to osjetljivi dinamični entitet koji mi sami, našim vlastitim aktivnostima i svako­dnev­nim praktičnim odnošenjima (pa, između ostalog, i prostornim i arhitektonskim odlukama), pomažemo konstruirati i graditi. Konstruirati i graditi, pa ako treba i korigirati i mijenjati.

 

 

U svakom slučaju, odbijanjem uspostavljanja podjed­nako intenzivnog odgovora na ovoj razini transhis­to­rijskog razgovora suvremena epoha nije puno profitirala. Doduše, nije da jedna vrsta intenzivnog dijaloga ovdje nije bila uspostavljena: s neskrivenim je interesom prakticirana komunikacija nove arhi­tek­ture i njezina vlastita, novog vremena. Tek nije posve sigurno je li to novo vrijeme bilo istinski do kraja saslušano, u svim njegovim potrebama i zahtje­vima, ili su pojedine njegove istinske manifestacije promptno iskorištene za dosizanje nove estetičke kategorije. Jer, diskusija problema akutne dezorijen­tacije današnjega doba, u pogledu njegova smisla i usmjerenja, evidentno je izostala. I tako je izostao i sukladni poticaj povijesnog is­kus­tva, koje na pod­jed­nako kaotično stanje vlasti­toga doba još uvijek ima hrabrosti riskirati i pokušati s uvjerenjem reći: Ovako bi bilo dobro živjeti! I onda ponuditi arhi­tek­tonski okvir koji bi upravo takav život mogao i omo­gućiti.

 

...

Ono što nas u ovim mnogostrukim dijaloškim odno­sima još posebno zanima je pitanje što to iskustvo razgovora može značiti za naš specifični, hrvatski spektar problema i izazova. Kako hrvatska arhitek­tonska kultura iskorištava potencijale kulture dija­loga?

Kao specifična niša u struji globalnih zbivanja, djelomično još izuzeta iz njenih najjačih tokova, ali kojima se s neskrivenom znatiželjom ubrzano otvara, Hrvatska je zapravo u prilici profitirati iz zanimljive pozicije na periferiji. Njezina pak arhitektonska scena nerijetko se u tom koketiranju poigrava promp­tno preuzetim novim formama – arhitek­ton­skim označiteljima novih globalnih procesa – prije nego što su ti isti procesi do nas uopće istinski stigli, kao da njihov sadržaj želi unaprijed priprem­lje­nim formama ubrzano prizvati. Bolje od takvog neopravdanog prisvajanja i neselektivnog otvaranja nudi se, ponovno, korisna vještina pregovaranja i sjajna mogućnost koju Hrvatska ima da, paradok­salno, upravo zbog distance i odgađanja, svoj položaj (naizgled) gubitka i kašnjenja preokrene u poziciju prednosti i dobitka.

 

Pa ako je cijela dosadašnja rasprava pokušala is­tražiti prednosti razgovora i to prvenstveno pred­nosti uspješnog i ujednačenog povijesnog dijaloga, tada se kao argumenti novih pregovora i kao plat­forma na koju se recentna hrvatska arhitek­ton­ska scena s opravdanjem oslanja u generiranju svojih odgovora može predložiti upravo njena snažna arhitektonska povijest i tradicija.

 

Arhitektonska se baština nudi tada na korištenje u više smisla i načina. Na primjer, iskustvo povijesnih gradova. Sama činjenica vitalnih povijesnih gradova, s gusto satkanim prostorno-vremenskim tkivom i brižno sinkroniziranim slojevima stoljetne urbane kul­ture, naprosto ne dopušta njihovo puko prepu­štanje indiferentnim posturbanim tokovima i rasta­kanje na anemični “prostor struja”. Diskonekcija, ruptura, diskontinuiteti, fragmentacija, prekidi i monološka arogancija duboko su i sržno kontra­dik­torni ovdaš­njoj kulturi urbanih konekcija, prila­go­đavanja, konti­nu­iteta, usklađivanja i nastavljanja. Ta pak urbana tradicija svoje baštinike obvezuje i poziva da na­sli­jeđene fine mehanizme – mehanizme stvaranja kon­tro­lirane i kontekstualno obzirne forme, formom po­tak­nutih životnih sadržaja te njima zauzvrat polu­čujućim opravdanim novim oblicima – s dobit­kom ko­risti i opravdano dalje nastavlja. Time taj sam živi proces i od povijesti naslijeđena logika pona­ša­nja (a ne tek lijepa kolekcija arhiviranih urbanih ob­lika) postaju ona dinamična platforma na koju se oslanja konstrukcija urbanog identiteta. Urbani iden­titet otkriva se u logici ponašanja, a ne u poje­di­nim izoliranim formama. I onda upravo njegova raz­ličitost od onog neutralnog, istovjetnog i indife­rent­nog “prostora struja” (a ne njihovo poisto­vje­ći­va­nje) postaje faktor preživlja­vanja dimenzije iden­ti­teta u homogenizirajućem polju globalnih uvjeta. Što nadalje afirmira upravo arhitekturu i urbanu kulturu kao jedne od istinski pouzdanih nosi­telja cjelokupnog društvenog i nacio­nal­nog iden­ti­teta, oko čije se akutne ugroženosti vodi tako žustra i nesmiljena diskusija.

 

No, ono što zaista ohrabruje u smislu određenog zna­­nja i usvojenih dobrih navika je spoznaja da hr­vat­ska arhitektonska scena posjeduje ne samo vri­jed­nu i inspirativnu povijest kojom pozvano zapo­či­nje te plo­do­nosne razgovore nego i čitavu tradiciju i kulturu vođenja takvog dijaloga i učenja iz njegovih slojeva i procesa. Hrvatska arhitektura, drugim rije­čima, posje­duje već propitan niz pouzdanih proto­kola u odvijanju zahtjevnih transhistorijskih razgo­vora, potvrđenih nizovima uvjerljivih interpolacijskih rezultata.

 

U pogledu protokola Šegvić je sažeto upozorio na glavne linije njihova razvoja, postavljajući trijadu: “kulturno naslijeđe”, “autohtoni ambijent”, “zahtjevi suvremenosti”. Iz nje se mogu iščitati dva smjera i načina učenja iz povijesti, oba kao zalog istinske pripadnosti sadašnjosti. “Kulturno naslijeđe” suge­riralo bi dijakronijski smjer učenja. Šegvić bi ga slikovito predstavio tvrdnjom: “Povijest je jedina kvalificirana metoda za shvaćanje arhitekture”.⁸ A njegovu bi logiku zorno opisao vlastitim primjerom: “I tu je sada tajna koju je meni prenio Albini, a njemu ju je kazao Kovačić, a do ovoga je opet došla od Felbingera i još od prije, a ja ću vama, a vi nekome dalje.”⁹ Na taj način, destilirajući iz povijesti tek koordinate razvoja, linije i logiku procesa, i uvjeto­va­nosti njegovih nužnih modifikacija, povijest postaje stvaralačka i živa kategorija koja uspos­tav­lja kontinuitet do današnjeg dana i time – tek naoko paradoksalno – i pojedine najavangardnije primjere otkriva kao krajnje ishode tradicije, a ne kao diskontinuirane revolucionarne pomake. Upravo je takve “održive” linije i nizove, kao garancije kon­tinuiteta i kvalitete Šegvić izvlačio iz povijesti za dobrobit i korist hrvatske suvremene arhitek­ton­ske scene.

 

“Autohtonost ambijenta” upućuje na drugi, sinkro­nij­ski smjer učenja. On upozorava na obvezu ukla­panja, usklađivanja, interpoliranja, poštivanja zate­čenog urbanog okvira i odgovora na očitani karakter ambijenta. Ponovo povijesno (i lokalno) dobivena lekcija: lekcija Splita, Dubrovnika, Zadra; lekcija kompaktne “kuće-grada” – gdje odluke u jednom mjerilu nužno povlače implikacije u drugom i navode da se oba mjerila nužno simultano sagledavaju. “Dubrovačka arhitektura” – baš kao i ona ostalih kompaktnih jadranskih, mediteranskih gradova – “proizlazi iz urbanističke formacije”, “formalni principi i odluke proizlaze iz urbanog konteksta i okvira” – iz čega se razvija znana “urbo-arhitek­tonska metoda”.¹⁰ Kao naslijeđena i poviješću oprav­dana, a ne tek zadana ili apriorno odabrana, potvrđuje se ta metoda kao legitimni nositelj identiteta. I to istinski prihvaćenog identiteta, što dokazuju, među ostalim, zagrebačka međuratna, zadarska poslijeratna, pa (u njenom najboljem) i suvremena hrvatska kultura interpolacija.

 

 

I konačno, da ta dijakronijski i sinkronijski uteme­ljena arhitektonska produkcija bude još i istinski relevantna, u igru se uključuju i “zahtjevi suvreme­nosti”. Tek kad se, poviješću informirana, posveti pitanjima suvremenog života i tek kad se, kontek­stom oblikovana, posveti modeliranju oblika života, postaje čitava ova višestruka diskusija istinski smisle­na i suvisla. Uz dodatnu još obvezu da se arhitekturom potaknutim životnim scenarijima dade i naznaka određenog predznaka i smjera.

 

Pa da ni ta notorno apstraktna razina ne ostane po­sve neodređena, neka budu naznačeni tek neki od mogućih smjerova razmišljanja. Na primjer, u pogledu preferiranih sadržaja: u kraljevanju “super­pri­vatnog” i ravnodušnosti homogeniziranog polja hiperindividualnih razlika dobro će doći Šegvićev podsjetnik na duboki “društveni i poetski smisao arhi­tekture” i njegova preporuka promišljanja pros­tor­nog okvira kao mjesta okupljanja, interakcije, socijalne integracije, zajedničkog djelovanja, po­bu­đivanja kolektivnih inte­resa i dosizanja suprai­n­divi­dualnih projekcija i ciljeva.¹¹ 

 

U pogledu pak nekih od preferiranih efekata istinski angažiranih arhitektonskih okvira druga korisna natuknica: u brizi za stvarnu strast i ispunjenost suvre­mene generacije, koja u poplavi hiper­pro­duk­cije popularne kulture i naletu masovne kulturne industrije biva osuđena tek na čin pasivne konzu­ma­cije, dobro dolazi Šegvićeva primjedba o nesebič­no­sti dijeljenja fantazije. Šegvić, naime, cijeni napor arhitekta da suspregne potpunu manifestaciju vlas­titih imaginativnih snaga u korist pobuđivanja aktivnog kreativnog odgovora od strane samog korisnika. Govoreći o Crnkovićevoj gesti u slučaju Kuće sa šest jednakih soba, primjećuje da arhitekt ovdje razvija: “... životnu nesputanu shemu, gdje korisnik sam sudjeluje u stvaralačkom procesu. Autor ostaje nevidljivi tvorac životne supstance, a korisniku osigurava njegovo življenje: kreaciju”.¹² U svojoj ideji misao neobično bliska tri godine kasnijem, analogno altruistički obojenom uvidu kao jednoj od deviza OMA-ina rada: “Začuđujuće apsurd­no, začuđujuće lijepo. Po strani od bilo kakvog iskorištavanja, na djelu je altruizam. OMA, stroj za proizvodnju mašte, strukturirana je tako da drugi mogu doći do otkrića.”¹³ Potičući maštu svojih koris­nika, obzirna se arhitektura pobrinula da njen suvre­menik – anestezirajućem vremenu usprkos – u svojoj pravoj punini uspješno i preživi.

 

...

Uvijek intrigantni susret starog i novog potaknuo je tako prodor u slojeve i nijanse razgovora. I suge­rirao pitanje “što” je važno, jer oslovljava pitanje one nježne žive jezgre što ispunja arhitektonske prostore i kojoj su, u krajnjoj instanci, usmjereni svi naši arhitektonski napori. Pitanje “kako” po važnosti ne zaostaje, jer promišlja pitanje forme prostora i arhitektonskih oblika kojim se planirani život potiče i omogućava. Odgovore na oba pitanja može se provjeriti, pa čak i istinski tek formirati – a sve u svr­hu brušenja najboljih rješenja – kreativnim odbi­janjem o ravninu izazova i iskustva povijesti, pri čemu su otvorene sve dijaloške linije i dopuštena sučeljavanja u svim smjerovima i stranama.

 

Posebni pak apel upućen je pitanju “zašto” – pitanju koje, zbog težine problema i rizika posljedica, ostaje prešutno ignorirano. No, upravo pitanje smjera i cilja svih tih ogromnih kreativnih i intelektualnih napora postaje pravom obvezom ovoga vremena, u kojem su zbog generalnog rezigniranja i pasivnog prepuš­tanja matici zbivanja otpor i kritika potrebniji nego ikada.

 

---