Napraviti onoliko koliko treba

arhitekt Miha Kajzelj
projekt Bivak za planinare, Kotovo sedlo, Tamar-Planica, Slovenija
napisao Matevž Čelik

PDF Download: Klikni ovdje.
 

Gorski krajolik krajnjeg sjeverozapada slovenskog dijela Julijskih Alpi divlji je, dramatičan i još uvijek gotovo posve nedirnut. Planinski su putovi zahtjevni, pa i iskusni planinari moraju računati sa dugotrajnim turama bez mogućnosti usputnog zadržavanja u planinarskim domovima. Upravo ta razmaknutost vrhova i planinarskih putova s druge je strane posebno privlačna. Kotovo sedlo (2134 m), s kojeg se pružaju daleki vidici, ostalo je, nakon što je dolinu izdubio ledenjak, visjeti 600 m ispod Jalovca (2645 m) i dobrih 1000 m iznad doline Tamar. Tu se zaustavljaju planinari prije uspona na Jalovec, a zimi spust sa sedla spada među najomiljenije podvige brojnih skijaša tura.

 

Lokalna gorska služba spašavanja je ovdje već dugo planirala novi bivak. Pri stalno rastućem broju posjetitelja planina postalo je postavljanje skloništa u nuždi na Kotovom sedlu za sigurnost planinara od odlučnog značenja. Predviđeno je da služi zaštiti za opasnih oluja i kao odmorište u slučaju premorenosti, a u slučaju spašavanja, prije svega zimi, povrijeđenima je dobrodošlo sklonište prije transporta u dolinu.

 

Postavljati bivak u divljem gorskom okolišu znači graditi usred neokrnjene prirode. U gorju je priroda, uz korisnike – planinare, jedina koju se pri gradnji može i mora uzeti u obzir. I pri tako malom zahvatu kao što je bivak u planinama odmah zamjećujemo autentičan i pošten odnos čovjeka prema prirodi. Već Adolf Loos je u svojim “Pravilima za one koji grade u gorju”1 napisao kako priroda tolerira samo iskrenost. Kada u gorju gradimo, trebamo napraviti onoliko koliko treba. I ništa više. Od velike je važnosti da se kod projektiranja gradnji u planinama ne pretjera, kaže Loos. Gradnja skloništa u nuždi minimalnim sredstvima je nesumnjivo varijacija na temu kako napraviti nešto što je upravo dovoljno. Kako ne pretjerati, a izgraditi nešto čestito.

 

 

Na zahtjevnom gorskom terenu, izloženom kišama, vjetru i snježnim lavinama na prvom se mjestu nalazi izbor prave lokacije. Kotovo sedlo je visoravan, prekrivena velikim komadima odlomljenog stijenja, koje izgleda poput kamenog mora, smrznutog usred divljih valova. Usred kamenitih valova nudila se kao mjesto za postavljanje skloništa velika, po sredini raspukla stijena, visoka gotovo dvadeset metara. Bivak je postavljen ispod te stijene poput metalnog potpornja koji priječi da se stijena već sljedećeg trena ne svali u dolinu.

 

Kajzelj je već svojim prvim bivakom na Kobariškom stolu pokazao kako se u gorju gradi na pravi način. U usporedbi s Kobariškim stolom, gdje je oblikom tražio paralele s izlomljenim linijama grebena, trebao bi bivak na Kotovom sedlu biti tek jedna od stijena razbacanih po gorskom masivu. Prilagođuje se fizionomiji stijenja čiju zaštitu iskorištava.

 

Usred kamenog mora na Kotovom sedlu arhitektura je ipak očiti artefakt. Zapravo to bivak i ne skriva, pa je u tom pogledu u najvećoj mjeri iskren. Odsjaj metalne obloge između stijenja govori o značenju racionalnog izbora materijala, koji treba jamčiti trajnost u oštrim klimatskim uvjetima i omogućiti jednostavni transport na teško dostupnu lokaciju. Oblik prizme trebao bi pripomoći da se materijali i strukture mogu duže opirati vremenskim neprilikama. Upravo zbog materijala i pravilnih linija djeluje bivak artificijelno i u kontrastu s prirodom.

 

Oštro rezani rubovi lakih limenih fasadnih panela u kombinaciji s okruglim okancima daju posjetitelju na znanje da je ovaj komad pao s drugog svijeta. Tako i upravo zato ova mala metalna kutija usred stijenja zapravo djeluje iskreno. Zaista je, naime, doletjela iz zraka. Bivak je u potpunosti izgrađen u dolini, a onda je, već dovršen, helikopterom prenesen na Kotovo sedlo. Na planini je trebalo obaviti upravo toliko radova koliko je potrebno.

 

 

 

---

1   Regeln fuer den, der in der Bergen baut, Jahrbuch der Schwarzwald’schen Schulanstalten, 1913, objavljeno u: Opel, Adolf (ur.), Adolf Loos. Die potemkin’sche Stadt, verschollene Schriften 1987-1933, G. Prachnercop, Wien, 1983.