U jednoj ugodnoj i udobnoj stambenoj četvrti Gro­sup­lja pojavio se jednog ljeta prije dvije godine, i to gotovo preko noći, neobičan objekt. Drveni kubus koji raste iz prvog kata jednoobiteljske kuće i na prvi pogled lebdi iznad vrta prolaznike je još najviše podsjećao na saunu. Pa i danas malo tko zna da se iza drvenih stijena skriva prostrana spavaonica, te da je kubus zapravo prigradnja koja se, prije sve­ga, svojom pojavnošću razlikuje od stereotipnih prizemnih prigradnji što stihijski rastu uz mnoge stambene kuće. Slovenija je, naime, preplavljena va­rijacijama jednoobiteljske kuće koje se temelje na konvencionalnom i preživjelom konceptu krute diobe stambenih jedinica, koji ne omogućava veću fleksibilnost i teško se prilagođuje promjenama u strukturi obitelji i radnih mjesta. Nedostatak pro­s­to­ra se u većini slučajeva rješava samogradnjom, a strast prema dogradnjama se kod Slovenaca ve­ći­nom manifestira u lošim, banalnim, prizemnim objektima.

Arhitektura custom made

Arhitekti Petra Čeferin i Ta­dej Gla­žar su zadatak – peteročlana obitelj je što prije trebala novu ro­diteljsku spavaonicu – rješavali u duhu mantre Buckminstera Fullera “Više sa manje”. Budući da je standardizacija ključ brzine i ekonomičnosti, oni su za prigradnju odabrali montažni sistem tvrtke “Riko hiše”. On se pokazao kao izvrsna alternativa tradicionalnoj gradnji – obitelj koja je otišla na jednomjesečni odmor ostavila je netaknutu staru kuću, a vratila se u dom s novom spavaonicom bez ikak­vih tragova građevnog zahvata. Ar­hi­tekti nisu iza­bra­li potpuno određenu pre­fabrikaciju koja po­­navlja je­di­nice stambenih mo­dela stroge masovne proizvodnje, već “taktičnu” prefabri­kaciju koja se konstrukcijom, iz­bo­rom materijala, detaljima i instalacijama prilagođava kon­­kretnoj lokaciji i željama naru­či­telja. Oblikovanje takve custom made arhitekture slično je principima industrijskog pro­dukt dizajna, kao npr. u automobils­koj industriji ili proizvodnji pro­du­kata kao što su Swatch sa­tovi, što omogućava konačni pro­iz­vod koji odgovara željama pojedinca.”Taktična” prefabrikacija, dakle, ne nudi gotova arhitektonska rješenja, već omo­gućava djelomično otvo­reno pro­jektiranje, stilizaci­ju, pa čak i pro­mjene detalja. Prigradnja je tako, unatoč standar­dizaciji, uni­katna. Montažna dr­vena koc­ka koja je u cijelosti bila izra­đe­na u tvornici i kranom po­dignuta preko stare kuće na­slonjena je na prijašnji balkon i pričvršćena novom čeličnom kons­trukcijom koja koristi po­­­­­ten­cijal posto­je­će, u ovom slučaju podrumske temelje. No, unatoč jasnim veza­ma sa sta­rom kućom prigradnja funkcionira kao neovisna cjelina. 

Od iznenađujućeg do super normalnog

Montažni kubus u svome okolišu igra ulogu stranca. No, on nije parazit, ne živi na štetu postojećeg objekta ili čak šire okoline. Odnos između nove prigradnje i okoline je samo na prvi pogled kontradiktoran. Nova prostrana spavaonica, postojeća kuća i borova šu­ma prema kojoj je prigradnja orijentirana žive u harmoničnoj simbiozi. Prigradnja ne nudi samo dodatni prostor za spavanje već je i stimulator novih aktivnosti oko kuće. Na razinu prvog kata podignuti kubus očuvao je cjelovitu vrtnu površinu, a ispod sebe stvorio intimnu natkritu terasu; njegovi vitki i sjajni metalni stupovi značajni su akteri dječjih igara. Kvaliteta prigradnje koja ne nudi ambiciozne prostorne manevre, a za uljepšavanje svog vanjskog lika ne rabi kozmetičke dodatke, pokazuje se prije svega u korištenju. Svojom pojavnošću odgovara pojmu super normal, koji su dizajneri Jasper Morrison i Naoko Fukasawa formulirali kao manifest za izložbu produkata industrijskog dizajna. Super normal pro­dukte karakterizira osobita trajna kvaliteta (danas sve rjeđa u svijetu arhitekture i dizajna), koja nije ogra­ničena na vizualnu pojavnost, već osigurava upotrebljivost objekta. Kocept super normal je, una­toč tome što prije odgovara anonimnim nego autorskim produktima, primjenjiv i u arhitekturi. Super normal arhitekturu moguće je oblikovati s određenim estetskim ciljem, no njene autore ipak više zanimaju odnosi između arhitekture i korisnika nego vizualni aspekt i vlastiti izraz. Super normal objekti su tako obični da su gotovo nevidljivi, a istodobno tako posebni u svojoj skladnosti da pobuđuju pozornost. Prigradnja u Grosuplju nesumnjivo pobuđuje slične osjećaje (Naoto Fukasawa tvrdi da super normal, proizvode ne otkrivamo samo vidom već i drugim osjetilima), no unatoč svojoj “običnosti” nudi i te­atral­ni doživljaj – rascijepljeni stup na svom vanjs­kom uglu. Arhitekti koji su željeli vitku potpornu konstrukciju rado su prihvatili elegantno inženjersko rješenje. Plešući stup tako je jedini elemenat koji je lagano uzdrmao super normal kategoriju.