Kako se kao arhitekt pozabaviti temom šume, a ne biti izravan? Kako realizirati takav pothvat ograničenim sredstvima i na ekološki prihvatljiv način? Kako od običnoga materijala s gradilišta napraviti poetsku strukturu? Tri mlada arhitekta i jedna grafička dizajnerica odgovaraju na ova pitanja eteričnom instalacijom.
Mladi su dizajneri odvažni, kako se često kaže. Svojim zaigranim i eksperimentalnim pristupom, kao u ovoj instalaciji, idu izvan poznatih granica. Spomenuti recept pridonosi stvaranju Neobičnoga. Autori instalacije upravo završavaju poslijediplomski studij na Fakultetu za primijenjenu umjetnost i dizajn Moholy-Nagy u Budimpešti i ovo nije prvi put da privlače pažnju međunarodnih medija.
Kao inspiracija poslužila je sama regija Pannonhalma, okružena brežuljcima i šumama. Godine 996. u Pannonhalmi, otprilike 130 km zapadno od glavnoga grada Mađarske, Budimpešte, benediktinci su utemeljili samostan. Ovaj je događaj rezultirao jednom od najljepših srednjovjekovnih crkava u zemlji, čiji je najsuvremeniji minimalistički interijer 2012. dizajnirao John Pawson. Uklapanje takvog neobičnog koncepta u srednjovjekovnu građevinu podržali su benediktinci, inače duboko povezani sa suvremenom umjetnošću.
Domaćini i organizatori festivala Arcus Temporum već su deset godina svećenici iz nadbiskupije Pannonhalma. Svake godine pozvani umjetnici i njihova djela pokazuju kako benediktinci svojim izborom cijene najnovija djela suvremene umjetnosti. Ova reprezentativna događanja u rasponu su od filma i plesa, do glazbe i umjetničkih instalacija. Umjetnici slobodno biraju teme, daleko izvan religioznih konotacija.
Nikolett Pálinkás, grafička dizajnerica, još je na magisteriju eksperimentirala s grafičkim aspektima fotografije na temu šume. Njezina prostorna koncepcija bila je ostvariti montažu fotografija koja se sastoji od poluprozirnih slojeva. Kolege arhitekti Dániel Baló, Dániel Eke i Zoltán Kalászi koncipirali su arhitektonski okoliš prihvaćajući ovaj sadržaj. Odabirući rašel-mrežu s gradilišta, preokrenuli su značenje praktičnoga materijala u mistični medij koji prenosi tišinu prirode. Oplemenjeni materijal nalik tekstilu pruža apstraktni osjećaj kretanja šumom koji je izražen više atmosferom nego materijalno.
Izložbeni prostor nalazi se u sportskoj dvorani benediktinske srednje škole koja se sastoji od dvije prostorije. Tijekom tri dana Festivala prednji je prostor služio kao filtar. Kroz gusto raspoređena, divlja, osvijetljena i vertikalno postavljena stabla posjetitelj se trebao probiti kako bi pronašao svoj put. Pri ulasku u drugu sobu, izložbenu dvoranu, buka prirode utišala se i instalacija je poslužila kao zavjesa oko ovješenih grafika.
Prilikom ulaska hodate – ili se penjete – u temu koja je kasnije predstavljena u izložbenoj dvorani. Izbor materijala bio je ključan za oblikovanje. Rašel-mreža bila nam je poznata s gradilišta; imali smo iskustva s tim materijalom, koji doprinosi miješanju svjetlosnih učinaka i učinaka sjene, uglavnom kada mrežu pokreće vjetar – dodaju arhitekti.
Talent dizajnera potvrđuju njihovi poslodavci. Nakon nekoliko godina provedenih u birou Hidalgo Hartmann Arquitectura te rcr Arquitectes, Dániel Baló radi u Haldensteinu, u studiju Petera Zumthora, dobitnika Pritzkerove nagrade. Nakon rada u birou zhj Atelier, Dániel Eke, bivši partner Ericka van Egeraata, nastavio je raditi u jednome od najvećih arhitektonskih studija u Budimpešti, közti, i trenutačno je angažiran na rekonstrukciji povijesnoga kompleksa zgrada, zabavnoga parka staroga 140 godina i tržnice, osim arhitekture interijera u malome mjerilu, izložbi i projekata dizajna instalacija. Zoltán Kalászi započeo je karijeru u tursko-danskome arhitektonskom studiju Superpool te se pridružio svjetski poznatoj tvrtki Bjarke Ingels Group u Copenhagenu.
Ovdje bi trebalo navesti nekoliko brojeva koji se odnose na projekt, a otkrivaju ljudsku prirodu. Instalacija je progutala 4 500 m2 rašel-mreže, 140 komada žarulja, 160 m pletene žičane ograde od galvanizirane žice koja podržava mrežu te 600 m šivaćega materijala. Ogromna količina rašel-tkanine mogla se reciklirati; organizatori su je mogli iskoristiti u lokalnome vrtu.
Iako do suradnje ovih mladih arhitekata dolazi jednom godišnje, na festivalu Arcus Temporum izazvali su veliku pažnju medija već 2012., kada su gimnastičku dvoranu korištenjem profanoga geotekstila pretvorili u eterični hram glazbe. Nadam se da ćemo i u budućnosti uživati u njihovim novim poetskim projektima.