Bez nade ne bi bilo ni arhitekture

arhitekt Daniel Libeskind
razgovarao Maroje Mrduljaš

 

razgovarali u New Yorku, 19. travnja 2007.

 

Daniel Libeskind, američki arhitekt poljskog porijekla, pripadnik je skupine arhitekata poput Franka Gehryja i Zahe Hadid koja se etablirala u drugoj polovici 80-ih, a povezuje ih nehijerarhijski, fragmentirani pristup formi i prostoru. Širu pozornost stekao je projektom i realizacijom proširenja Židovskog muzeja u Berlinu. Ta jedinstvena gradnja nastala je nakon njegovog višegodišnjeg bavljenja arhitekturom na konceptualnoj razini. Iskazala je sasvim novo poimanje arhitekture koje eksplicitno barata fenomenološkim i perceptivnim učincima prostora. Nakon te realizacije Libeskind nizom projekata i realizacija nastavlja razvijati svoj prepoznatljiv arhitektonski jezik povezan s dekonstruktivističkom doktrinom. Pobjedom na natječaju za urbanističko rješenje Ground Zero u New Yorku pod nazivom Memory Foundations ovaj autor postaje jedan od najeksponiranijih svjetskih arhitekata. U održavanje izvorne ideje svog koncepta ulaže velike napore. Njegov doprinos arhitektonskom diskursu očituje se u otvaranju nove slobode u artikulaciji arhitekture čija uspješnost ovisi o održavanju projektantske koncentracije i ugrađivanju koncepta u formalna istraživanja.

 

 

ORIS: Školovali ste se za glazbenika i matematičara. Kako ste došli na ideju prijeći s glazbe na arhitekturu? Ima li u vašoj arhitekturi utjecaja glazbe i matematike?
 

Libeskind: Ima. Glazba i arhitektura su vrlo velik dio mog rada, ne samo jer me ta dva područja zanimaju, nego zato što je arhitektura, kako ja to vidim, uvelike povezana s glazbom – akustikom, matematikom i proporcijama kako ih percipiraju uho i oko. Očito je da se radi o povijesno povezanim disciplinama. Teško je reći kako sam od glazbenika otplovio u arhitektonske vode, no očito je da kod mene arhitektura uključuje slične ideje. Iako više nisam aktivan kao izvođač, smatram da je moje zanimanje za glazbu vidljivo u mojoj arhitekturi.